Jeff Alulis, autor NOFX autobiografije “The Hepatitis Bathtub & Other Stories“, sjeo je s nama za ekran i natipkao nam nešto uvida u knjigu iz prve ruke.
Kako i kad je nastala ideja za NOFX knjigom?
Godinama sam putovao s bendom radeći dokumentarac “Backstage Passport”. Uvijek bi se pričale priče iz starih dana i Fat Mike bi znao reći “Čovječe, moramo napisati knjigu!”. Mislim da se ideja njemu po glavi motala neko vrijeme i svaki put bi dodao “Samo moramo naći nekog tko će nam pomoći napisati ju”. Nakon stotog puta što sam to čuo kliknulo mi je da bih ja mogao biti taj netko, predložio sam ideju Mikeu i on se složio.
Kakva je tvoja veza s bendom?
Moj prijatelj Ryan Harlin i ja bili smo glavni iza “Backstage Passport” i “Backstage Passport 2”, uz još neke video projekte, tako da smo radili s NOFX-om vrlo često od 2006. naovamo. To što sam ih toliko poznavao uvelike je pomoglo pri intervjuima za knjigu – otvorili su mi se više nego što bi to učinili s nekim nepoznatim jer sam već bio upoznat s hrpom priča.
Je li ti ovo prva knjiga?
Jest. Pisao sam članke za časopise i web stranice i završio Scenarij na Sveučilištu u Južnoj Kaliforniji, tako da sam imao pozadinu za pisanje knjige. Bilo je ambiciozno i nagrađujuće, jedva čekam probati opet.
Koliko ti je trebalo da završiš “Hepatitis Bathtub“?
Službeno smo započeli pričati o knjizi u ožujku ili travnju 2010. godine. Bili smo usred rada na “Backstage Passport 2”, tako da sam probao ubaciti intervjue s bendom između snimanja i uređivanja. Nismo se žurili, to je bilo nešto na čemu bismo radili kad bismo imali vremena, tako da je prošlo nekoliko godina da napravimo sve intervjue. U prosjeku smo imali sesije po tri sata sa svakim članom. Mike i Smelly su na kraju snimili između 20 i 30 sati svaki, Hefe i Melvin manje, svejedno blizu 20 sati.
Je li zaista istina kako nitko od članova benda nije znao što preostala trojica govore i koje tajne iznose dok knjiga praktički nije bila gotova?
Totalna istina. Kako bi bili što iskreniji obećao sam im kako nitko osim njih neće čuti ni vidjeti njihova poglavlja dok oni sami nisu u potpunosti zadovoljni s njima. Nakon što sam skupio sve intervjue i zapisao svačije priče i individualna poglavlja, poslao sam im na uvid, nakon čega su oni napravili promjene. Tek kad je to bilo gotovo sve sam skombinirao u veliku priču i spojio. To je bila prva službena skica i to je bio prvi put kad su svi mogli pročitati svačija poglavlja. Mislim da je takav pristup bio ključan za iskrenost. Također, svatko se pojedinih događaja sjećao na svoj način, bez tuđeg utjecaja.
Naravno, poslije te prvotne skice još smo radili na knjizi, ali kad čitaš knjigu imaš praktički isti doživljaj kao što je bend imao kad ju je čitao prvi put.
Erik Sandin ‘Smelly’ ipak ima najviše teksta i nakon čitanja se da zaključiti kako je ovo nekako njegova knjiga više nego što je od preostalog trojca…
Smelly ima najluđe priče jer ga je ovisnost stavila u lude situacije s ludim ljudima. Mislim da je i dio odgovora to što je Smelly prošao i rehabilitaciju tijekom koje je otišao duboko u sebe i svoju prošlost, te je zbog toga nešto otvoreniji, introspektivniji i pričljiviji.
Knjiga se prodaje jako dobro – našla se na New York Times Bestseller listi, pa čak i na našoj Rockmark Top 11 ljestvici treći mjesec zaredom – je li ti to sve iznenađenje? Kako si zadovoljan s reakcijama, ne samo brojevima? Možeš podijelit s nama neke brojeve, koliko se dobro knjiga zapravo prodala?
Lud sam od sreće. Prije nego je knjiga izašla, prijatelj koji se bavi izdavaštvom rekao mi je da ćemo imati sreće ako prodamo 7000-8000 tisuća primjeraka u prvih nekoliko godina – prema njemu knjige se ne prodaju i punkeri ne vole čitati.
Prodali smo oko 30000 u prvih nekoliko mjeseci! Nadali smo se dnu NY Times ljestivce i u vrijeme kad smo izašli nismo imali neku konkurenciju, a onda smo došli na devetu poziciju i ostali tamo dva tjedna. Također smo bili treći na ‘celebrities’ ljestvici na mjesec dana.
Bio je to sve šok u dobrom smislu, ali ono zbog čega sam najsretniji su recenzije i reakcije. Ako pogledaš na Instagramu hešteg #hepatitisbathtub vidjet ćeš lude slike koje su ljudi postavljali s reakcijama na knjigu, ima svega… Ljudi su također dirnuti, a nekima je to najdraža biografija nekog benda. Nakon što sam uložio više od pet godina svog života u ovaj projekt, puno mi znači da je došla do mnogo ljudi i da je cijenjena. Teško je opisati koliko je to zahvalan osjećaj.
Čestitam! Sada, više od pola godine od izlaska, imaš neke konkretnije brojke? Nije bilo lako nabaviti knjigu u travnju, u Hrvatsku je stigla tek u lipnju.
Prodano je negdje između 30 i 40 tisuća primjeraka i još negdje 5000 digitalnih knjiga, jedino nisam siguran za audio knjigu. Mislim da je izdavač bio jednako iznenađen kao i ja za potražnjom, izgleda da su bili uhvaćeni pomalo nespremni. Doduše, kada mnogo ljudi želi tvoju knjigu je dobar problem (smijeh).
Hoće li knjiga biti prevedena, te hoće li biti i tvrdog uveza?
Na drugim jezicima se radi, a čuo sam nešto i o tvrdom uvezu, ništa ne mogu reći sa sigurnošću.
Smatraš li da je ovom knjigom slomljeno staklo ispred lika i djela NOFX? Misliš li da to više nije ‘onaj zajebantski bend’ i je li sada, nakon 30 godina karijere, “Hepatitis Bathtub” zbližio bend međusobno, a također i fanove s bendom.
Mike i ja često smo pričali o tome kako će ljudi gledati na NOFX nakon knjige i bili smo spremni. Oni su oduvijek bili iskren bend, no rijetko te itko u muzičkim intervjuima pita o tvom odnosu s ocem ili o tome kako si prvi put nositi žensku odjeću. Format knjige dopustio im je da zagrebu duboko i detaljno ispričaju iskustva koja su ih formirala. To je nešto što ne možeš dobiti iz pjesme ili intervjua, knjiga dopušta puno veću intimnost.
Natprodali ste Buzza Aldrina i Ozzya Osbournea, imaš li još koji zanimljiv detalj za podijeliti?
Svaki put je bilo zabavno na potpisivanjima knjige. Bio sam u Los Angelesu, Pennsylvaniji i New Yorku i mnogo knjižara je rasprodalo sve primjerke jer se pojavilo zaista puno ljudi. Jedan lik u New Yorku donio je svjetlosni mač i naravno Mike je to vidio kao seks igračku. Možda moj najdraži trenutak bio je u Los Angelesu kad je jedan lik došao u rozoj majci s pribadačom. U knjizi Mike je opisao odlaske na svoje prve koncerte u točno toj odjevnoj kombinaciji kako bi se uklopio među pankere. Bio mi je zakon taj ‘cosplay’ kojim je pokazao koliko je detaljno pročitao knjigu.
Koja je tvoja omiljena knjiga?
“The Dirt” benda Motley Crue mi je jedna od omiljenih knjiga i imala je veliki utjecaj na “Hepatitis Bathtub“. Kad god netko usporedi te dvije knjige, to mi je najveći oblik laskanja. Ipak, pošto sam studirao englesku književnost trebao bih reći kako još volim “Plodove gnjeva” i “Dubliners”.
Za kraj, tvoj najdraži NOFX album?
Objektivno mi je to nemoguće, ali uvijek ću voljeti “So Long And Thanks For All The Shoes” malo više od ostalih. Taj album izašao je dok sam živio u Europi i putovao okolo, još nije bilo iPoda i uz njega imao sam još par CD-a i discman. Preslušao sam “Shoes” vjerojatno stotinu puta dok sam zurio kroz prozore vlakova i šetao nepoznatim gradovima. Zanimljivo, dok sam putovao prisustvovao sam i NOFX koncertu u Njemačkoj s Dance Hall Crashers i Strung Out. Odsvirali su neke od mojih najdražih pjesama s tog albuma. Uspomene čine to mojim najdražim albumom, iako bi se i objektivno dala obraniti činjenica kako je to njihov najbolji uradak.
