James Jagger: “Tata je bio neprocjenjiv izvor priča iz ’70-ih”

2168

Popularna serija “Vinyl” putem malih ekrana vrti se svakog ponedjeljka u 20 sati HBO-u diljem svijeta, pa i u Hrvatskoj.

Za one koji nisu upoznati s pričom, serija nam približava razdoblje ’70-ih na lokaciji New Yorka, kada su punk i disco glazba postali dominantni žanrovi.

Uz producentsku ulogu Martina Scorsesea, važno je istaknuti i Micka Jaggera kao koproducenta filma, koji je ujedno bio zadužen i za glazbu.Na samom vrhuncu prikazivanja serije ekskluzivno vam prenosimo intervju s Jamesom Jaggerom, sinom Micka Jaggera, koji u seriji glumi Kipa Stevensa, jednog od glavnih likova…

Jesi li bio nervozan kada si dobio ulogu u tako velikoj tv seriji?
Bit ću iskren, kad sam dobio ulogu, imali smo taj veliki sastanak na kojemu su na druženje bili pozvani glumci i ostatak ekipe. Bio sam jako zabrinut i zaista jako nervozan. Ušao sam u prostoriju i tamo sam jedino upoznao Juno, s kojom sam glumio. Bio sam jako nervozan zbog upoznavanja Martina Scorsesea jer sam već tako dugo njegov ogroman fan. Pomislio sam kako je to jedno od najnestvarnijih iskustava ikada. Došao je direktno do mene i rekao: “Hej, Jimmy, drago mi je što sam te upoznao, odlično je imati te”. Zbog njega mi je istog trenutka postalo jako ugodno. Jako je zastrašujuće, imaš ideju o toj božanskoj figuri, Martinu Scorseseu, a on je zapravo nevjerojatno prijatan. I to je jedna od njegovih najboljih osobina – može učiniti bilo koga, čak i najnervozniju vrstu Bambija, da se osjeća jako ugodno. Zbog njega se osjećaš dostojno svog položaja.

Koliko si znao o tom razdoblju u glazbi?
Uvijek sam bio ogroman fan punk rocka i disco glazbe, tako da mi je nakon toga bilo odlično zadubiti se u to. Osim toga, više godina sam svirao u punk bendu. Iako smo napravili stanku još uvijek jako dobri prijatelji, možda ćemo uskoro napraviti neke stvari, neku vrsta ‘reuniona’.

U okvirima karijere, je li gluma u ovom trenutku izborila mjesto nad muzikom?
Sigurno se čini da je tako. Zaista uživam raditi oboje i definitivno sam se jako posvetio muzici, dok sam glumu poprilično zanemario. Tako da je bilo jako lijepo vratiti se u nešto u što si bio toliko upetljan, ali nije imalo toliku šansu za uspjehom. Imao sam priliku zariti zube u to i ponovno izoštriti svoje glumačke noževe. Jako sam uživao biti u bendu. Volim putovati, tako da mi je bilo ispunjenje sna ići na sva ta mjesta i družiti se s najboljim prijateljima. Ali također volim i glumiti, a sve je još zabavnije kada si amater.

Također si napisao i nekoliko pjesama za pilot?

Da, jako sam zadovoljan što je to prihvaćeno. Počeli smo pisati sve te stvari i istraživati o tom razdoblju i svemu što se zapravo događalo, jer je to bilo prije nego što je punk rock zapravo nastao. Bilo je zanimljivo za vidjeti te najranije bendove kako to izvode, u New Yorku, Detroitu i Clevelandu, kako se trude kopirati pjesme za to vrijeme.

Muziku podržava

Je li istina da ti je tata malo pomogao oko pisanja?
Da, jasno je da je, ali nikada nisam sjeo za klavir s njim. Nisam imao takvo odrastanje, tako da je bilo jako lijepo sjesti s njim i pisati. Pričanje o tom razdoblju i duhu vremena ranih ’70-ih bilo je od velike pomoći. Možete istražiti sve na ovome svijetu i svejedno ne dobiti djelić onoga kako su se ljudi zaista osjećali, tako da je on bio neprocjenjiv izvor. Uvijek sam imao viđenje kako je Andy Warhol bio svugdje s fotoaparatom. Također, bilo je mnogo transvestita koji su se samo željeli zabaviti. Moja ideja ’70-ih je bila toliko uvrnuta, poput bajke, a također je mogla biti u rangu Lord Of The Rings. Bio je odličan izvor informacija jer mi je dao osjećaj onoga gdje smo bili, u okvirima političkih, socijalnih i ekonomskih osjećaja grada.

Prije nego si preuzeo ovu ulogu jesi li bio fan glazbe iz ’70-ih?
Jednostavno je gledati stvari kroz ružičaste naočale, i kroz odrastanje, glazba ’70-ih mi je definitivno, bez sumnje, bila najdraža. Volim Davida Bowiea, i jako sam tužan zbog toga što je preminuo. Volio sam sve punk rock bendove, a također sam volio i disco glazbu. Ali muzika ’70-ih je bila zapravo prilično strašna. Bilo je nekoliko pjesama koje su dobre, ali moj Bože, bilo je mnogo ostataka stvari iz ’50-ih koje su bile nekvalitetne. Jer na neki način, starija generacija je još uvijek slušala zastarjele, umirujuće pjevače, prije negoli jako kul rock’n’roll na koji mislimo kada se sjetimo ’70-ih. Kada bih mislio na ’70-e sjetio bih se Alicea Coopera, Iggya Popa. I to sve je bilo tamo, ali mislim da je mainstream još uvijek bio jako blijed.

Neki ljudi kažu da je glazba iz ’70-ih bila puno više subverzivnija i predana mijenjanju staroga poretka, nego što je to muzika danas, kada se gleda kao nešto beznačajnija i više ležernija. Možeš li reći da je to pravedna procjena?
Da, rekao bih da je to pravedna procjena, ali to je lako reći jer je u tadašnje vrijeme trenutno stanje bilo puno više zatvorenije, dok sada imaš 14-godišnjakinju kako povraća i to postaje zabava. U tadašnje vrijeme bilo je mnogo subverzivnije jer su imali više toga protiv čega su se borili, dok je danas zaista teško šokirati. Zaista ne znam kako ovih dana više uopće možeš šokirati ljude. Tada nije čak bilo nikakvog psovanja u bilo kakvoj glazbi – nije bilo psovanja u nijednoj glazbi sve do ’90-ih ili tako nešto. Možeš biti subverzivan jedino ako postoji nešto protiv čega se možeš boriti. Ljudi su danas slavni jer su šokantni, a to i nije baš toliko zabavno.

Što je najvažnija stvar koju si naučio na setu?
Sve stvari koje sam radio prije ovoga bile su prilično niskog budžeta, tako da je bilo interesantno za gledati nekoga poput Scorsesea, tko ima toliku kontrolu nad onim što radi i toliku vještinu i slobodu da napravi točno ono što želi. On bi bio u toj sceni i rekao bi nešto poput “Znaš, nisam baš siguran oko ovog dijela, mislim da bi trebali uzeti Supertechno – veliki kran”. Da je bilo koji drugi redatelj u pitanju, pokušali bi ga odgovoriti od toga, ali s njim su bili tipa “Okej Martin, želiš kran, nabavit ćemo ga, nema brige”.

Kako bi opisao Kipa Stevensa i njegove glazbene ambicije?
Kip je anti rock zvijezda. On želi biti rock zvijezda, ali u ’70-ima je bio ogromni glam pokret i sve je bilo jako teatralno, tako da se više vrtilo oko akcije na pozornici, nego oko same muzike. On je protiv toga. Rintao je u glazbenoj industriji toliko da je postao iscrpljen i jako sumnjičav prema svima unutar nje. Vjerojatno je proveo tri ili četiri godine svirajući u različitim bendovima, nije uspijevao u tome i zato se zatvorio u sebe. On na neki način mrzi ono čime se sada okružio.

Nisam se ‘zaljubio u ulogu’. Morao sam zagrliti Juno svakih par dana, nakon što bi urlao na nju devet sati, i rekao bih joj “Oprosti, nadam se da mi možeš oprostiti”. Znam da je to gluma, ali opet, moraš se toliko unijeti u sam performans, tako da se ne mogu distancirati toliko od lika.

Na koga si se ugledao, odnosno tko ti je bio inspiracija kada si se pripremao za ulogu?
Bio je taj ludi narkomanski manijak imena Jack Ruby, ne onaj koji je upucao Leea Harveya Oswalda; on se nikada nije istaknuo, ali bio je iznimno poticajni Amerikanac, rocker koji je bio uokolo ranih ’70-ih i radio je groznu muziku. Također i Richard Hell je imao poprilično jak utjecaj za karakter.

Možeš li reći da u seriji ima i gangsterskih elemenata?
Mislim da sve što Scorsese radi ima nešto gangstersko u sebi. Ali smatram da je ovoga puta to samo sistematski zbog vremena. Bile su to ’70-e, ne bih rekao da je glazbena industrija bila toliko korporativna kao što je sada. Bio je određen broj različitih ljudi koji su kontrolirali uloge, a također je bilo i mnogo uplitanja mafije. U Americi, svugdje gdje se vrtio novac, mafija bi se pokušavala domoći toga. Tako da mislim da je bilo dosta prirodno povezati s gangsterskom stranom glazbene industrije.

Vezano za podmićivanje i sve te prevare koje su se odvijale, svi su provodili previše vremena zajedno, etiketa bi otplaćivala radio stanicu koja bi potom otplaćivala oglašivače. To je jedna od onih industrija gdje se sve čini da je lijepo i pošteno. Može tu postojati izvođač, možeš imati hit, i sve se čini tako odlično, ali gadne kandže završe u leđima mnogih ljudi. Taj svijet je zapravo jako koljački nastrojen.

Što je za tebe predstavljalo najveći izazov u cijeloj toj produkciji?
Gluma i sviranje muzike istovremeno. Jednog dana sam prolazio kroz jako tešku situaciju, imitirao sam kroz muziku i u jednom trenutku sam morao pogledati momka koji je ulazio u prostoriju, kimnuti mu glavom i pratiti njegov pogled sve dok nije otišao i potom odmaknuti pogled. Ta situacija mi je bila kao da sam morao pričati drevni grčki – nemoguća misija. I neću lagati, ali buđenje jako rano ujutro mi je uvijek predstavljalo težak zadatak.

Jesi li oduvijek želio biti glumac?
Uvijek sam bio amater. Volim pisanje i glumu i uvijek sam bio jako zainteresiran za dramu. Ali dok sam bio mlađi definitivno sam koketirao s nekim drugim idejama. U jednom trenutku sam želio postati morski biolog. Plivanje s dupinima mi je nekoliko godina bilo primamljivo, ali onda sam pomislio da bi puno realnije bilo da postanem glumac.

Tvoja baza je sada London ili New York?
Rekao bih da je London, ali sam u New Yorku puno više nego što sam bio prije. Volim London, to je moj dom i uvijek će to biti. Poput bumeranga sam, nebitno koliko daleko odem, uvijek se na kraju vratim nazad. Iako, zaista sam uživao živjeti u New Yorku; to je mjesto koje sam puno puta posjećivao, ali doći i provesti tamo neko vrijeme, dobro ga upoznati, posebice iz razloga što je tamo smješten cijeli set showa, bilo je zaista odlično. Biti u mogućnosti vizualizirati sva ta mjesta iz ’70-ih, i probati zamisliti taj centar grada, scenu opustošenu drogom i nabijenim izvođačima, bilo je od ogromne pomoći.

Fan si The Rolling Stonesa?
Da, naravno. Kada me ljudi pitaju preferiram li više The Rolling Stones ili The Beatles, uvijek kažem The Rolling Stones. Ali kada me netko pita, koga više volim, The Rolling Stones, The Beatles ili The Kinks, izaberem The Kinks. Volim The Kinks. Jako!

0 Shares
Muziku podržava