14. listopada 2014. navršava se dvije godine od smrti Branka Črnca Tuste…
…starog hipija, pravovjernog punkera, radnika u plavoj kuti (bio je
zaposlen u Uljaniku), vrijednog kolekcionara gramofonskih ploča,
obiteljskog čovjeka koji je uvijek imao dušu radoznalog djeteta, te
pjevača grupe KUD Idijoti, vjerojatno jedinog hrvatskog benda kandidata
za titulu ‘the only band that matters‘ kojom su čašćeni The Clash.
“Suludo sam živio i tko zna kad ću umrijeti, ali jedno nikad neću shvatiti – kako to može” jedan je od stihova koje je Tusta otpjevao na prvom albumu Idijota. Tustin ‘suludi’ život se sastojao od putovanja po Europi u mladim danima, gledanja hrpe koncerata, zaposlenja, zasnivanja braka i dobivanja potomstva, a potom je u 30. godini, postao pjevač punk grupe KUD Idijoti s kojima je proživio odulji demo staž, prve znake popularnosti, koncertiranje po inozemstvu uz odličan prijem, političko disidentstvo, te ponovno poštovanje. Nije bez razloga Mile iz Hladnog piva rekao da je imao veću tremu kad je upoznavao Idijote nego The Ramonese.
Iako pravovjerni punkeri odgojeni na The Ramonesima, KUD Idijoti su bili poput romantičnih trubadura koji su propovijedali svoja uvjerenja i živjeli od njih ili poput velike djece koji su se nevino pitali: “Zašto?“.
“Ja sam uvijek za nas tvrdio da smo mi normalni ljudi. Nije mi bilo jasno zbog čega su ljudi oko nas popizdili. Iste smo pjesme slušali, iste knjige čitali, iste filmove gledali, od čega su sada ludi?” govorio je Veruda.
Svoju želju za izricanjem vlastitog stava, kao i ‘praćenje politike u samoobrani’ tadašnji vladajući režim je doživio kao napad na sebe, te su Idijoti svoj možda najbolji album “Megapunk” iz 1995. promovirali najblaže rečeno vrlo, vrlo diskretno. U to doba, ništa se nije moglo čuti ni vidjeti o njima – kao da ih nije bilo: ni pisma, ni razglednice, ništa.
Cenzura kao da je zainatila Idijote, koji su sredinom devedesetih, osim “Megapunka”, objavili EP “Fuck” te kolaboracijski projekt s Francijem Blaškovićem “Istra ti materina”. Njihove trominutne omladinske himne nikad nisu zvučale mračnije, utemeljenije, autentičnije. Kao da im nije bilo dovoljno, u “Božinoj” s “Megapunka” dodali su i to uspješno, malo psihodelije, a neki možda baš u “Božinoj” prepoznaju zrnce Queens of the Stone Age prije nego što je dotični bend formiran. Baš na “Megapunku” Tusta je najbolje pjevao, oslanjajući se na žestinu, cinizam, i srdžbu te pravilno dozirajući to u glasu, no produkcijski uvjeti na nivou današnjih demo-bendova nisu dozvolili da se potencijalno remek-djelo kristalizira do kraja.
“Božina” je direktno usporedila fašizam tridesetih i četrdesetih godina sa ‘slobodnom i demokratskom’ vlasti, pa su tako dodali još jedan razlog za izgon iz medija. Dok se za album “Tako je govorio Zaratusta” iz 1993. moglo još čuti kako-tako (spot “S djevojka” se relativno solidno vrtio na HRT-u), “Megapunk” se ukazao kao miraž i nestao s vidika publike te kritike.
“Nikad vas nitko ne može cenzurirati osim ako vas fizički likvidira. Uvijek ostane mali trag, mala ideja, neki zapis, uvijek negdje netko to progura. Uvijek će neki hrabriji urednik koji će po cijenu otkaza ili smanjenja plaće to zavrtjeti po radiju. Iz tog traga kada pritisak popusti, iz tog rukavca, voda se opet razlije u korito i tok je opet normalan. Onda svaka cenzura izgleda besmislena i postavlja se pitanje zbog čega je to bilo” objasnio je svoj odnos prema tome Sale Veruda.
Krajem devedesetih bilo je očito da su Idijoti bili u pravu što su postavljali prava pitanja i sumnjali u politiku tadašnje stranke na vlasti. Objavljen 1997., album “Cijena ponosa” bio je rijedak trenutak u karijeri kada su se koliko toliko približili zasluženom respektu širih narodnih masa. Singl “Ja sjećam se” se pristojno vrtio na kanalima državne radiotelevizije, a “We Salute You” i “Jebem ti rat” su postale jaki koncertni aduti. “Cijena ponosa” je prvi poratni hrvatski album koji se mogao redovno kupiti u Srbiji i Crnoj Gori, a prvi koncerti nakon rata su u susjedstvu bili posjećeni s 5000 odnosno 9000 ljudi.
Na žalost, dugotrajni demo-staž, svirep odnos hrvatskih kolega prema njima, a i cenzura, kao i dugotrajno koncertiranje i rijetko boravljenje kod kuće su uzeli svoj danak na međuljudskim odnosima u grupi, tako da Idijoti 1999. ostaju bez ritam sekcije. U Tusti, Verudi, te novopridošlima basistu Davoru Zgrabljiću Bucoliniju i bubnjaru Deji bilo je snage za jedan studijski projekt, naslovljen “Remek djelo”, a album nasljednik “Zbogom Istro” još nije dovršen. Nakon objave “Remek djela” grupa se okrenula koncertnoj aktivnosti. Tijekom cijele karijere koncerti su im bili jak adut u rukama, tako da nije rijetkost naći starog ex-Yu punkera koji će apostrofirati live-album “Legendarni uživo” iz 1986., koji je tiskan u samo 200 primjeraka kao album temeljac muzike kojom se bave. Jer Idijoti su bili i ostali – legendarni uživo.
Tusta i KUD Idijoti bit će upamćeni ne samo po iznimnoj scenskoj energiji, serijama fantastičnih koncerata, nego i po svom kritičkom razmišljanju, po ispravnom, duboko humanom i beskompromisnom stavu prema zatupljivanju, nametanju sile i jednoumlju. Oni bi se uvijek pitali: “Kako to može?“, kad bi naletjeli na neku nebulozu koja ima za cilj unazaditi društvo ili zajednicu u kojem ili u kojoj živimo.
Nažalost, u hrvatskom punku, i ne samo tamo, slave se svakakve kreature upitnih moralnih i drugih vrijednosti i premalo su eksponirani ljudi poput Tuste od kojih današnja omladina može nešto naučiti.
Tusta je bio oženjen, imao je i potomstvo, imao je posao u Uljaniku, i to mu nije bila prepreka da digne glas protiv industrije šovinističkog ludila i nejednakosti. Sjetimo se toga kad vidimo nepravdu, pa pomislimo da možda ne bi bilo zgodno buniti se jer imamo familiju i kredit.
