Desetak dana nakon pomalo čudnog koncerta u Zelenoj dvorani, na repertoaru je bio novi s kojim ujedno i završava glazbena godinu u tom zabočkom klubu.
NRVS LVRS su bili tragikomični s mnoštvom snimljenih matrica koje su uništile cjelokupni live performans. Preslušavajući malo bend Sisters prije njihovog zabočkog nastupa, pomislio sam da bi se isto moglo dogoditi i s ovim američkim duom, posebno jer ih također ima dvoje i sviraju sličnu glazbu koju možemo svesti pod nazivnik elektropop. Na svu sreću, nismo dobili reprizu.
Sisters dolaze iz Seattlea, čine ga Emily Westman i Andrew Vait, a nastali su 2014. Zovu se Sisters jer propagiraju život bez ikakvih predrasuda sa željom da su svi ravnopravni, bez obzira na spol, rasu, religiju… Generalno, zagovaraju angažiranost koju tijekom nastupa ipak ne stavljaju u prvi plan, već svojom simpatičnošću osvajaju publiku i suptilno šalju svoje poruke.
Kao što sam već rekao, njihova glazba bi bila elektropop, ali uživo to djeluje vrlo šaroliko. Osnova cijelog nastupa je odlično bubnjanje Emily koja vrhunski udara ritam, dok je Andrew zadužen za ostatak zvučne kulise, pa malo svira synthove, malo gitaru, malo saksofon, malo flautu… I malo baca matrice.
Iskreno, teško mi je zamisliti kako bi dvojac mogao frenetično odsvirati elektropop koncert bez barem malo matrice, tako da se u ovoj prigodi to može oprostiti, s obzirom da su te matrice bile samo šlag na melodiju (dodatni synthovi ili tek povremeno neki elektronički ritam dodatnog bubnja), za razliku od NRVS LVRS kod kojih se gotovo sve svodilo na matrice. Sisters su ipak većinu toga odsvirali i otpjevali, imali su mnogo bolji odnos prema svojoj svirci, pa je bilo lako opustiti se i uživati u onome što nam pružaju.
Ove godine su izdali dva albuma “Drink Champagne” i nedavno “Wait Don’t Wait”, pa je sasvim logično da su te pjesme i predstavili u svojem jednosatnom setu. Uvijek sa smiješkom na licu, udarali su najbolje što znaju, a to je bilo i više nego dovoljno da zadovolji probranu zabočku publiku.
Osim elektropopa i općenito pop glazbe ’80-ih, Sisters često hrabro zakorače i u druge žanrove, posebno kada Andrew u ruke primi neki od puhačkih instrumenata. Šarm im dodatno daje i zanimljive vokalne dionice, posebno kada oboje pjevaju i međusobno se nadopunjavaju. Kada Andrew pjeva sam (a to radi s gomilom grimasa), nekako mi se čini da je njihova glazba spoj Mike (vokali, interpretacija, synthovi) i Pixiesa (garažni zvuk i ritam bubnja).
“Back 2 U”, “Giant Tears”, “Queer Life” (koja je imala podulji uvod o poanti benda) i posebno “Buck” s kojom su završili koncert, pravi su koncertni zgodici, s njima su pokazali da elektropop duo ne treba zvučati dosadno i sterilno, već dapače da mogu biti zabavni i kreativno ludi.
Ako je trebalo s nekim zanimljivim koncertom završiti godinu, mislim da se idealno pogodilo sa Sisters, jednim vrlo zabavnim bendom sa samo dva člana, ali zato velikih mogućnosti. Sisters su show, Sisters su party bend, Sisters je bilo vrlo ugodno čuti uživo.
