Ovaj dojam se stječe nakon jučerašnjeg koncerta ekstravagantnog David Bryrnea u Tvornici, iako ta ljubav tinja još od njegovog prvog koncerta u Zagrebu 1982. s Talking Headsima, ovaj koncert je bio je potvrda da je ovo prava stvar. Odmah nakon uvodne pjesme “Glass, Concerte & Stone” bilo je jasno da će to biti ‘naša’ noć.
Pripreme za koncert su bile minimalne, nikakva euforija, više onaj osjećaj ‘ajde da i to pogledam’, jer stanje s koncertima u zadnjih nekoliko tjedana skoro pa je i ubilo volju za koncertima u meni, hvala Bogu na već povijesnom koncertu Black Rebel Motorcycle Cluba, koji nisu dopustili da nestane koncertne ludnice u mojoj glavi i mom srcu.
I tako je došlo kojih 21.45 i David Byrne je izašao na pozornicu Tvornice u pratnji devetero glazbenika, i priredio nam nezaboravni koncert, koji će se također dugo pamtiti među zagrebačkom i inom publikom. Iskreno bio sam skeptičan kako će to sve zvučati, jer na pozornici se uz ‘standardne’ instrumente pojavilo i violončelo, violine, kontrabas, te jedna cijela sekcija afričko-latinskih bubnjeva. Ali sumnje su nestale čim su krenuli prvi taktovi proizvedni iz cijelog tog ansambla, i sam sebe sam ukorio što sam i mogao pomisliti da bi jedan veliki sitničavac i profinjeni glazbenik kao što je Byrne dopustio da to sve bude ‘raštimano’ ili ne daj Bože lošeg sounda.
Vjerujem da većina prisutnih, nije čula novi odlični album “Grown Backwards“, i da su došli zbog velikih hitova Talking Headsa, ali to nije smetalo da atmosfera bude uzavrela i euforična tijekom dvosatnog nastupa. Naravno najveće oduševljenje bilo je za vrijeme izvedbi “Psycho Killer“, “Once In A Lifetime”, “Road To Nowhere” ili ‘windowske’ “Like Humans Do“, koje je Byrne izveo perfektno u donekle promijenjim verzijama, jer ne bi to priličilo njemu da zvuči vjerodostojno kao orginalna verzija. A inače je poznato da on voli eksperimentirati svojom glazbom, pogotovo sa zvukovima poniklima u Africi i Južnoj Americi, te od nedavno i s klasikom.
Malo bih se osvrnuo na performans David Brynea, zašto? Pa kad ga vidite kako vlada pozornicom svojom pojavom i karizom, kako je uvjeren u to što radi, da mu je vokal još uvijek odličnom stanju, te njegov upečatljiv ples, koji je na trenutke bacao u delirij okupljenu masu, ne možete ostati ravnodušni. Ponekad stekneš dojam, da On sam sebe gore na stegeu ismijava, svojim nazvao bih to micanjem, a ne plesanjem.
Kao što sam već spomenuo, vjerojatno većina nije niti čula novi album “Grown Backwards“, kojeg Byrne promovira na turneji, ali “Dialog Box”, “The Other Side Of This Life”, “Why”, ili obrada Lambchopove “The Man Who Loved Beer“, pjesme koje je jučer izveo na koncertu, sve će natjerati da nabave album. Mislim da je ovaj koncert bio pravi primjer kako ‘natjerat’ ljude da kupe tvoj novi album, što nekima nikako ne može poći za rukom.
Kako svaka ljubav ima svoj ‘vrhunac’, a on se u većini slučajeva događa na kraju, osim ako nije prvi put, ali to su već druge priče, tako je ‘naša ljubav’ kulminirala s “Lazy“, a Byrne očito dobro isplanirao večer, jer ova pjesma je bila kao stvorena za posljednji pozdrav zagrebčkoj publici, koja je još jednom pokazala za što vrijedi izdvojiti novac, a ne kako ‘neki’ tvrde da su ljudi u nas ne zainteresirani za koncerte. Ovaj koncert, kao i još neki koncerti ove godine su pokazali da interes postoji, samo ljudi koji dovode izvođače u naše krajeve treba znati da ovdašnji narod ima ipak profinjen ukus i dobro uho.
Foto: t.c.
Fotografije s koncerta možete pronaći u galeriji fotografija.
