Vječna brada, osmijeh i samouvjerena običnost Balaševićeva su garancija

    1100

    Đorđe Balašević

    140Kn - 250Kn
    Datum i vrijeme: Subota, 10.6.2017. @ 20:00
    Mjesto održavanja: Gradski stadion Mladost Čakovec

    Čakovec sam sebi godinama tepa da je rockerski grad, tepaju mu i drugi, i atmosfera u gradu koliko toliko drži stvari pod tim dojmom. Nije da se stvorio bazični glazbeni proizvod u pop-rock glazbi koji bi mogao biti, ako ne svjetski, onda barem naš, ali tu i tamo zakukurikne neki koncert pa se čuje malo dalje. I kad Đorđe Balašević tepa gradu, to se prima za ljude, a on zna kako se uloviti za neki grad. Ta međimurska priča Balaševića traje već desetljeće i nešto.

    Dario Horvat / eMedjimurje.hr

    Uz to, on je vojvođanska institucija pjesme i kantautorstva, i da je dobar ne treba spominjati, ali koliko je sustavno dobar, to treba. Pomalo je čudan bezgraničan pogled na njegovu pjesmaricu, pa onda njegov springstingovski dug koncert ne pada u atmosferi, uz stalni osmijeh. I usporedba s Gazdom nije promašena, u drugačijem kontekstu, uz nekoliko tamburica i s manje gitare, Balašević je komotno vojvođanska verzija Springsteena, s rukom u džepu i aureolom dede iz njegove “Žao mi konja” pjesme.

    Uoči koncerta nabaci pjesmu o Savićki iz Međimurja pa se osjeća domaćinska atmosfera, i koliko god bi to neki nazvali jeftinom forom, nitko se drugi toliko ne trudi, i nitko ne može tako lako dovesti onu specifičnu sedam do sedamdesetsedam generaciju pred pozornicu da pjeva milijun puta preslušane pjesme.

    Muziku podržava

    S tom je pjesmom i otvorena međimurska večer koja nalikuje večerima iz bilo kojeg drugog grada na kojem je okrugli trag šatre, a da majstor fantastično dokazuje da je baš ovdje, baš sada tako jedinstveno da mu svatko vjeruje bez rezerve.

    Na pozornicu se uz Balaševića popne 16 svirača pa to na trenutke izgleda ipak malo smiješno kad neki od njih moraju sjesti i dosađivati se kada drugi imaju dionicu pa bi se moglo razmisliti i o davanju većih pauza sviračima iza pozornice. No, to su sitnice.

    Baš kad se pomisli da Balaševićeve balade vječno prođu bolje od gitarističkih pjesama (ovog puta loše odsviran i malko dosadan “Boža zvani Pub” kojeg kao uvijek rado priča), “Pa dobro gde si ti” ili “Garava” vrate lopticu natrag, pa onda “Bezdan” i “Bagrenje” ponovo daju argumenta za krunjenje Kralja balada i tako u beskrajno u krug.

    Balašević pametnom taktikom rijetkih koncerata na istom mjestu drži publiku žednom nečega što je inače čula milijun puta pa se vrijeme između koncerata ispunjava feštama punima “Ćaletove pesme” i “Dunje” koje kada Đole konačno dođe glasno pjeva ozbiljan postotak prisutnih.

    Došao je u trenirci, bez predgrupe, bez garda i sa starim forama, a nitko nije htio ići doma. I ta je trenirka, uz kapu, najbolja njegova slika. Nitko ne želi vidjeti šezdesetpetogodišnjaka u kožnom prsluku. Vječna brada, osmijeh i samouvjerena običnost njegova su garancija da će i sljedeći puta napuniti u Čakovcu sve što poželi.

    Dugo se na tom stadionu nije igrala prva liga.

    Muziku podržava
    Stisni