12. INmusic festival: Arcade Fire, Darko Rundek, Michael Kiwanuka, Throes + The Shine, Legendary Shack Shakers…
Najveći i najpoznatiji zagrebački i hrvatski festival je po dvanaesti put otvorio svoja vrata. U ranim popodnevnim satima su se publici ukazali Killed a Fox, Slow Motion Suicide, Running Cooper i Billie Joan, dok su okupljene u povečerje uveli Legendary Shack Shakers i And The Kid. Uza njih na sporednim scenama su nastupali brojni drugi izvođači.
Šarenilo prvog dana InMusica su najbolje simbolizirali The Throes + The Shine. ‘Rhythm is a dancer’ vjerojatni je njihov slogan. Ovaj kvartet, što im piše ‘Portugal i Angola’ u rubrici ‘zemlja porijekla’, sastoji se od bubnjara, gitarista/elektroničara i dva pjevača/repera/recitatora kojima je netko zabunom skuhao prejaku kavu. Plesni ritmovi su učinili svoje publici, a bili su i vizualno upečatljivi sa svoje 5472 boje previše na sebi. Nećemo reći ništa loše protiv distributera besplatne pozitivne energije iako me sama muzika i nije takla preduboko.
U 20:45 se na glavnoj sceni ukazao Darko Rundek s pjesmom “Tranzit”, s njegovog nedavno reizdanog albuma “ApoCalypso“, koji slavi 20. rođendan. Rundek je potom predstavio prateći sastav koji je od forme trija narastao do okteta. “Tigidigi rege” je postupno podigao atmosferu, da bi pravo ozračje boemskog buntovništva zavladalo na “More, more”. Industrijski jazz “Štrajk željezničara” je zazvučao zlokobno, a “Crni dusi”, unatoč živahnom ritmu i meksičkoj melodiji, tek mrvicu optimističnije.
“Ruke” je opet bila vrhunac koncerta. Možda je to Rundekova najosobnija pjesma koja je završila momentom emotivne tišine koja se prelila u pljesak. “Ima ih” je bljesnula u bendovskoj varijanti, s propulzivnom ritam sekcijom i disonantnom violinom dugogodišnje Rundekove suradnice Isabel. “Ay, Carmela” je izazvala pjevanje s publikom. Logična kulminacija nastupa Odiseja iz Trnja bila je naslovna pjesma s albuma “ApoCalypso”, koja je obogaćena latino plesnim ritmovima. Za potpun ugođaj na bini falili su samo nagelirani Banderas s repićem i Salma Hayek. No dobro, zabave je bilo puno i bez Salme i Antonija.
Za kraj – lokalpatriotski zaključak. Darko Rundek je svojim koncertom održao kraće predavanje The Throesima + The Shineu na temu “Upotreba egzotičnih ritmova u cilju povećanja sugestivnosti pjesme”. S ovakvim programom Rundek može nastupati na bilo kojem etno-festivalu na svijetu.
Razuzdani i pomaknuti šarm Rundeka imao je svoj antipod u engleski suzdržanom i elegantnom šarmu Michaela Kiwanuke, britanskog muzičara ugandskog porijekla. Kiwanuka je svoj nastup počeo s oduljom, floydovskom “Cold Little Heart”. Slijedile su “One More Night” i “Black Man in The White World” koje su publici pokazali kozmički britanski soul 21. stoljeća – potonja je čak uspjela i rasplesati okupljene. Jasan zvuk sastava i sugestivan glas su dali kristalnu, pomalo štrebersku zvučnu sliku koja je ujedinjavala tipičan Kiwanukin soul pristup, psihodelično-progresivna rješenja pratećeg sastava i nagnuća prema britanskom folku.
“Evo ih, The Doorsi! Riders on the Storm!” reagirali su entuzijastični mladići u publici na klavirski uvod u “Place I Belong”. Kiwanukine pjesme su pretjerano refleksivne za nepisane postavke ljetnih festivala, no svejedno je Kiwanuka uspio okupiti veliki dio publike i zainteresirati ih za svoja djela. “Home Again” je izazvala ovacije publike i izdvojila se kao najbolje prihvaćena Kiwanukina pjesma ove večeri. Iako se Kiwanuka više nego korektno predstavio publici, dojam je da bi tom melankoličnom britanskom džentlmenu ipak bolje pristajao prostor a la Lauba, gdje bi svaka nijansa u zvuku mogla biti doživljena od strane publike.
Uz Kings of Leon najzvučnije ime kompletnog festivala je grupa Arcade Fire. Novi zagrebački nastup su otvorili s novim singlom “Everything Now”, čime se opasno nasukavaju u plitke vode mutnog disca. Da mi učvrste dojam, kao drugu su svirali “Rebellion (Lies)“, koja je svojom snagom razvrtjela igle u kompasu i još bolje podsjetila na uragansku snagu ranih radova i slabosti humpacumpa hitiće novije generacije. “Here Comes The Night Time” je donijela epileptički light show i minimum uživancije kod potpisnika ovih redaka, no sljedeća, “No Cars Go” je ipak vratila osmijeh na lice. Arcade Fire tutnje kako i trebaju!
Zapravo, moramo staviti ruku na srce i priznati da je Arcade Fire sastav koji u svom stvaralaštvu ima različite faze koje ljudima različito ‘sjedaju’. Osobno, za njih ću reći da su se odali kreativnom mulju disco-zvuka koji je odgovoran za kreativne nadire Grateful Deada, Roda Stewarta, The Beach Boysa, Eltona Johna, dakle renomiranih muzičara koji su se sunovratili u pogibeljan žanr, što ih jeza možebitnu šaku dolara više koštalo teško stečene reputacije i fanova. Od svih dum-dum disco stvari, najbolje je zvučala naslovna pjesma s albuma iz 2013. godine pod imenom “Reflektor“.
Arcade Fire su za zagrebačku publiku pripremili kompilaciju svega i svačega. Protestnu “Windowsill” gitarist, pjevač i frontmen grupe Win Butler je odsvirao na dvanaestožičnoj akustari, naravno uz pomoć sastava. Sljedeća je bila “Neon Bible”, s hrpom mobitela u zraku, a “Suburbs” je posvećena Davidu Bowieju, koji ih je i otkrio u ranim danima te im pomogao u afirmaciji. Tanki Bijeli Vojvoda bi bio ponosan na prezentiranu verziju pjesme, koja je prikazala nježno i delikatno izdanje grupe. Iako je najprepoznatljivije lice na sceni ono Wina Butlera, multiinstrumentalisticu, koautoricu pjesama i njegovu suprugu Reginu Chassagne scena voli, a i ona voli scenu. Njih dvoje se kao prepoznatljiva lica sastava sjajno nadopunjuju: i Win i Regine su pjevači sa specifičnim glasovima koji se vrlo fino nadopunjavaju, što je i učinilo pjesmu “Reflektor” posebnom.
Kraj koncerta Arcade Fire bio je obilježen sa solidnom “Creature Comfort” i “Neighborhood #3“, nakon koje su se članovi vratili i otprašili “Wake Up”. Pjesma je bila itekako potrebna i lijepo primljena, a poruka u naslovu nepotrebna, publika, inače mnogobrojna i, čini se, iz različitih krajeva svijeta, bila je itekako probuđena i rasplesana u sitne jutarnje sate.
