Večer ‘malih’ bendova i FFS-a na otvorenju 10. INmusica

    4159

    10. INmusic festival: FFS (Franz Ferdinand & Sparks), Paolo Nutini, Frank Turner & the Sleeping Souls, Future Islands, Aziza Brahim, Sassja…

    299 Kn
    Datum i vrijeme: Ponedjeljak, 22.6.2015. @ 17:00
    Mjesto održavanja: Otok hrvatske mladeži Zagreb , Jezero Jarun

    Počeo je 10., jubilarni INmusic festival. Festival koji će obilježiti i ovaj lipanj za koncertnu publiku, ali i označiti početak ljeta u Zagrebu.

    Već u 17h su počeli dečki iz Mel Camina, dakle nisu kasnili i okupila se mala grupica ljudi. Gitare su svakako bile u prvom planu, a pratio ih je ne baš toliko jak vokal. Malo je izgubljen u dominaciji instrumenata, no ipak dovoljno privlačan.

    Dečke treba pohvaliti za dobre tekstove i kontakt s publikom. Nisu naporni, zapravo baš osvježavajući. Najbolja je bila izvedba “Bezbroj života u jednom” – prava rasturačina s čistom rock podlogom. I u ovoj je stvari vokal najviše došao do izražaja. Zadnja stvar “Vjetropir” je još jedna zanimljiva kompozicija pomalo baladnog karaktera. Sve u svemu jedan pristojan nastup.

    Muziku podržava

    Za to vrijeme na world stageu su zasvirali Clone Age. Imaju nešto žešći zvuk od Mel Camina i imaju rockerskiji štih s primjesama glam rocka pa malo podsjećaju na The Darkness. Iako su svirali pred tek nekolicinom ljudi izveli su to kao da ih je stotinu više. Beskompromisno i žestoko, pogotovo u “What’s My Name”. Frontmen ima zaista moćan vokal i to se osjeti u svakoj stvari, ai publika, iako je bila malena, bila je zadovoljna. “Wake Me Up” i “Save Me” bile su najbolji momenti ovog benda čiji album prvijenac tek treba izići i bit će zanimljivo čuti kako zvuče, ali su uživo jako dobri. Zadnja stvar “We’ll Make It” je svojevrsna himna ostvarivanju snova kako je frontmen naglasio. Vidjet ćemo hoće li Clone Age u tome uspjeti.

    Katalina Kicks zvuče kao bend koji se previše trudi, a nastup im jednostavno nije dojmljiv dokaz čemu je publika, koja je većinom sjedila. Zvuče kao loša kopija Mystery Jetsa. Vokal je neartikuliran i kaotičan, kao i sam zvuk. Ono što treba pohvaliti je djevojka na gitari koja se jedina izdvaja kao vrijedna pažnje. Ovo je jedan od lošijih nastupa jer jednostavno nemaju strast i energiju koju bi prenijeli na publiku.

    Drugi nastup na world stageu je onaj Mel i Django Zet. Što reći, to je bilo uistinu dosadno. Mel gleda u nebo i ne uspostavlja nikakav kontakt s publikom. Prateći bend je pristojan, no izvođačica je jednostavno nezanimljiva što je dokazao mali broj publike. Bez ikakve želje za daljnjim slušanjem produžili smo dalje.

    Frank Turner šarmira svojim hrvatskim #inmusic #zagreb #festival #muzikahr

    A photo posted by Muzika.hr (@muzikahr) on

    Na nastup Franka Turnera već se bilo okupilo podosta publike. On im je uzvratio kao dobar zabavljač koji zna kako šarmirati publiku. Već na prvoj pjesmi su ljudi počeli oduševljeno plesati i skakati. Frank svakako zna što radi i kako privući ljude.

    Vokalno je jak i to se da vidjeti u svakoj stvari. Nimalo nije statičan, nego se kreće po pozornici s velikom strasti i daje svoj maksimum. “There is No God” je bila pun pogodak, pomalo sjetna na početku da bi eskalirala u sjajan refren. Ova će izvedba postati jedna od zapamćenijih na ovogodišnjem Inmusicu.

    Frank pjeva iz srca i to publika osjeti. Ovaj će nastup biti jedan od boljih na festivalu. Kada se netko toliko potrudi doći do publike i prenijeti ono što nose pjesme, to je za svaku pohvalu. Vrhunac je nastao kad je Frank zapjevao na hrvatskom što je nasmijalo i oduševilo publiku. Svakako jedan od trenutaka za pamćenje.

    Na hidden stageu nastupili se Čao Portorož i jednostavno rasturili s miksom gothic rocka, post punka i new wavea. Pokazali su svježinu i inventivnost. Pomalo mistični, ali ne i nedostupni, otpjevali su na velikoj razini. Ubojite gitare i bubnjevi i izražajan vokal – odlično zamišljeno. Gotovo do deranja doveden vokal je najveći adut ovog benda.

    Malobrojna publika mogla je svjedočiti posebnom nastupu ovih Slovenaca koji su dali najbolje i zaintrigirali da ih i opet poslušate. Bend funkcionira kao kompaktna cjelina i to se osjeti na svakoj pjesmi.

    Kad je završio Frank, na world stageu se pojavila Aziza Brahim sa svojim sjetnim i nostalgičnim zvukom, najbolji za uspavati. No, nije oduševila, što zbog nerazumljivosti, što zbog statičnosti.

    Zato smo produžili do hidden stagea na Ludovik Material i nismo pogriješili. Cura pjeva iz petnih žila i daje sve od sebe. “If I Had a Gun” je prava poslastica na koju je publika najbolje reagirala. Još jedan post punk bend s eksperimentalnom podlogom. Ima tu i primjesa metala, post-rocka i syntha. Sve u svemu jedan privlačan zvuk kojeg nosi moćni ženski vokal. Zaista je impresivno nadjačala sam bend tako da je bila u prvom planu, sasvim zasluženo.

    Uz golem vrisak publike je dočekan Paolo Nutini. Ne može mu se poreći zavodljivost pred publikom od kojih su većina bile djevojke. Vokalno je sve na mjestu, međutim nema tu neke dubine koja bi vas zadržala. To su pop pjesme s primjesom rocka, no otpjevane potpuno populistički. Paolo ima gotovo feminiziran glas i većina se pjesama razvodnila u neki čuda zvuk baladnog karaktera. Pjesme su ispjevane s lakoćom, to se mora priznati. Vidljiv je i kontakt s publikom koji baca sjenu na samu kvalitetu glazbenog izričaja.

    A photo posted by Ivana Matessa (@iv_matessa) on


    Često obraćanje publici između pjesama je svakako dobar potez. Bilo je tu i balada i malo žešćih stvari, no gledajući cjelokupnu sliku to je samo još jedan pop izvođač koji ima izabranu publiku i uglavnom se njoj i obraća. Paola ili volite ili ne volite, no ova je nastup tek prosječan.

    Dok je Paolo zabavljao djevojke na stageu “Tko to tamo peva” nastupili su Among Souls, švedski indie rockeri. Započeli su s laganijim numerama koje su prilično intenzivne uživo. Čak su i premijerni izveli “Nothing Left to Lose”, simpatičnu pop-rock poskočicu. No, ono što je očito da to nije dovoljno zreo bend i iako su uživo dosta dobri, ima tu prostora za sazrijevanje.

    A photo posted by Wolf Manning (@wolfmanning) on

    Nakon Šveđana na world stageu s počeli miljenici hrvatske publike Future Islands. Karizmatični vokal Samuela Heringa i njego ples privukli su najveći broj publike. Možemo li reći s pravom? Broj ljudi u publici ne mora nužno biti indikator kvalitete nekog benda. Future Islands su izdali jedan od boljih albuma, no uživo je to nešto potpuno drugačije.

    Vokalne akrobacije Samuela Heringa izgledaju kao da mu glas puca u deranju i to ponekad zvuči kao silovanje slušateljevih ušiju. Ipak, to je njegov stil i publici to nije smetalo jer su sve pozorno slušali i pratili. Svakako ekscentričan, pomalo divlji nije ostao nezapažen. Ono što je prigovor jest da bend nije pratio vokal, basisti su bili dosta dekoncentrirani, jedino je bubnjar odradio svoje kako treba.

    I sve je bilo spremno za FFS. Već uvodna “Johnny Delusional” rasplamsala energiju i pokazala zašto su toliko dobri. Nastavak je donio niz plesnih hitova koje je publika odlično prihvatila. Definitivno su pokazali da kolaboracije funkcioniraju kad je u pitanju ovaj bend. Toliko energije i strasti je rijetko za vidjeti i zaista su pružili odličan show.

    A photo posted by Nejc Kosanič (@nejckosanic) on

    Bend je funkcionirao gotovo savršeno i vokali su pratili tu priču. Iako su bend sa samo jednim albumom, gotova da su nadomjestili nedostatak Florence+the Machine.

    Potvrdili su da je album sjajan i studijski i uživo. Istini za volju, publike je bilo manje nego prošle godine na The Black Keysima. No, to nije pokvarilo atmosferu jer je publika zaista uživala. FFS zvuče kao rock’n’roll ABBA i to u najboljem smislu te riječi. Jako zabavno i efektno. Vrhunac večeri je bila izvedba “Take me Out” Franza Ferdinanda na koju je publika potpuno poludjela, pjevala i plesala.

    Prva večer Inmusica prošla je u rukama manjih bendova i FFS-a kao šlaga na kraju. Bilo je tu i podbačaja, no sve u svemu pristojno otvorenje prve večeri, ostaje nam vidjeti što će nam donijeti druge dvije.

    Muziku podržava
    Stisni