Urban & 4 u Saxu!
Posljednji put kad su Urban & 4 pristupili nekoj zagrebačkoj pozornici, ako me pamćenje služi, bilo je nekoliko dana prije Božića 2016. godine. Tada su u Tvornici kulture pripremili dva iznimna koncerta, od kojih je onaj drugi automatski uletio u kategoriju vanserijskih. Bilo je tu iznenađenja u set listama, iznenađenja po pitanju kadrovskog osoblja na stageu…
Ovo ističem zbog toga što je sinoćnjem koncertu u Sax!-u upravo nedostajao taj neki veći element iznenađenja. Posebice zbog toga što se radilo o manjem koncertu za kojeg je u prodaju pušten limitirani broj ulaznica. Pretpostavka je bila da će događaju prisustvovati nekih tristotinjak duša koji bi se do Sax!-a u slučaju Urbanova koncerta i na koljenima dovukli pa je u skladu s tim logično bilo za očekivati poseban događaj (baš kao što je to primjerice bio onaj u Tvornici). Ili barem neki posebniji. Da ne bude zabune, koncert je potvrdio klasu benda, svirka je bila na zbilja ovišem nivou. Ali ipak, ne mogu se oteti dojmu da je koncert većim dijelom odrađen rutinski.
Počelo je impresivno, s fatalističkom naracijom “Venecija tone” puštenom na razglas. Nastavilo se u sličnom ugođaju s “Kada se voda povuče”. Koncert je sasvim lagano poprimao mitske proporcije. Sve dok Urban nije odlučio pretvoriti Sax! u prostoriju za probe. Standardno komunikativan i raspoložen, možda je čak i previše razbio misterij. Izvodila se najnovija pjesma “Kuća sjećanja” tijekom koje se primio i akustične gitare. Valjda mu prva izvedba nije legla kako treba, pa je naveo bend da je još jednom isprobaju jer kako čovjek kaže, “pa gdje da je uvježbam, ako ne ovdje ispred tristotinjak ljudi”. Bila je to sprdnja, naravno. Isti se taj čovjek kasnije zahvaljivao na strpljenju, u više navrata dokazujući svoju ljubav prema fanovima. Ali opet, koncert ne bi trebao ličiti na probu iz prostorije. Ili se baš u tome krije faktor posebnosti koncerta kojeg sam u početku spomenuo? Evo, u meni je problem, priznajem.
Tijekom gotovo dvoiposatnog koncerta Urban je poput picajzle prebirao po bogatoj karijeri, ne stigavši iz naftalina izvući barem jedan ili dva naslova. Istina, u životu nisam čuo bolju verziju čuvenih “Ruku” od one izvedene sinoć u Sax!-u, “Odlučio sam da te volim” očekivano je pogodila ‘u sridu’, a fenomenalna “Moja” opet se ispostavila kao jedan od većih dometa Urbanove muzičke kreativnosti. No, epohalni album “Žena dijete” ima i izobilje materijala rijetko korištenog za žive izvedbe, a ima također i neobjavljeni “Merkur”. Kao uostalom i ostatak diskografije.
Reakcija publike na “Priđi mi bliže” pokazala je da se radi o ovećem hitu s još uvijek aktualnog “Mamuta”. Možda bi ista reakcija bila izmamljena i da je bend od objave albuma forsirao izvođenje “Letećeg Holandeza” ili “Dva metra”. No, eto, odluka je iz nekog razloga pala baš na “Priđi mi bliže”.
Lauferova “Moja voda” mogla je biti izvedena i na kazoo-u, a publiku svejedno ništa ne bi spriječilo da glasovima uruši zidine oko sebe. Tijekom “Mjesta za mene” Urban je potražio mjesto za sebe u publici. I pronašao ga je. Iz publike izvedena “Mala truba” zatvorila je regularni dio koncerta.
Urban je očekivano dominirao vrsnim glasom, unatoč tome što je bio prehlađen – sama prisutnost tog čovjeka na pozornici opet je izazvala neko duboko poštovanje. No koncert će itekako biti upamćen i po još jednoj porciji halucinogene magije Tomanove gitare kao i Bradaschia/Bratonja ritam sekcije od koje se, ako me razum nije iznevjerio, i stalak za mikrofon tijekom udarnih dijelova koncerta rasplesao.
Zaključno bih rekao kako je ovom uvjetno rečeno ekskluzivnom koncertu koji se rasprodao u svega nekoliko sati izostalo upravo ono nešto ekskluzivno. Međutim, ako ni teoretski najvećim fanovima, poput onih koji su sinoć fino popunili Sax!, to vidno i zvučno ni najmanje nije smetalo, onda, zašto bi uopće smetalo ikome? Možda jedino onima koji bi došli čuti i neku raznovrsniju set listu. Ali, kvragu, tko su oni da kroje pravdu?
