Turner i Bragg za zakucavanje SuperUha

    479

    SuperUho Festival 4: Frank Turner & The Sleeping Souls, Conor Oberst, Jessy Lanza, Sara Renar, Frankie Cosmos, Svemirko

    130Kn - 180Kn
    Datum i vrijeme: Utorak, 8.8.2017. @ 20:00
    Mjesto održavanja: Marina Lučica Primošten , Splitska ulica

    SuperUho Festival 4: Buzzcocks, Billy Bragg, The Membranes, Mašinko, Trobecove Krušne Peći

    130Kn - 180Kn
    Datum i vrijeme: Srijeda, 9.8.2017. @ 20:00
    Mjesto održavanja: Marina Lučica Primošten , Splitska ulica

    Ako je prvi dan Superuho festivala bio označen teškim gitarama i glasnim basovima, drugi i treći dan dobili su nešto eklektičniji nastavak kroz folk prvoborce i njihove nasljednike, emo velikane i dobru dozu pankera, nekada na istoj pozornici.

    U redu, u kontekstu 2017. i ostvarenog tekstopisca i glazbenika s izletima u druge žanrove, ne bi bilo fer označiti Conora Obersta s “emo” naljepnicom iz dana Bright Eyesa, no kako drugačije objasniti srednjoškolske uspomene i osjećaje, suze i zborno pjevanje s knedlom u grlu za vrijeme “Poison Oak”.

    foto: Tomislav Sporiš

    Nastup je unatoč tome bio energičan i nabrijan, a i sam Oberst je izgledao opušteno i kao da je kod kuće, s pokojim monologom i čak i osmjehom kad je čuo da se publika priključila pjevanju starije i manje poznate “Well Whiskey”. Conor je sa sobom doveo i braću Felice i impresivan raspon instrumenata, podebljavši onu “folk, indie” kolumnu festivala za dvije kvačice.

    Muziku podržava

    Opuštenog Conora slijedila je još opuštenija Frankie Cosmos, čiji twee je možda najbliže zvucima koje bih htio slušati na ljetom okupanoj plaži i među zrikavcima i borovima. Potpuno jednostavno i bez najmanje doze prepotentnosti, Greta Kline, kao nom de guerre Frankie uvela je dozu vedrine i opuštenosti za kojom smo žudjeli prvog dana i do kraja tog nastupa napravila od mene novog obožavatelja.

    Jedan drugi Frank je ipak odnio titulu nastupa večeri, pa čak i festivala. Frank Turner je dovoljno čest gost da mu znamo sve fore, njemu svojstvene klišeje i štoseve koje će izvesti. Pa ipak, uspio je iznenaditi i probiti tanki sloj cinizma omotan oko njegovih pozitivnih pjesama za negativne ljude. Skakali smo, pjevali, smijali se, pogali, čak i pjevali na hrvatskom, a Turner se pokazao ultimativnim frontmanom, čovjekom koji se doima rođenim na toj pozornici gdje bi valjda radije i umro nego u najdražem mu Wessexu.

    Neke pjesme je izveo solo, druge uz prateći bend The Sleeping Souls, ali osim “The Road” i “I Still Believe” vrhunac je ipak došao kada je na pozornicu izašao Billy Bragg, s kojim je izveo njegovu uspješnicu “A New England” i razgalio sve nas kojima je takav duet bio tek daleka maštarija. Možda sam ju spomenuo Braggu koji dan ranije u intervjuu, no ne usudim se uzeti zasluge za meni osobno najdraži trenutak festivala jer se Turner opet pokazao dovoljno dosjetljivim i zabavnim da nađe način za okruniti svoj 2081. nastup.

    Braggov solo nastup nije rušio kapitalizam, nije to bila goloruka borba za proletarijat i osim dva-tri navrata spomena Trumpa, izbjegličke krize i klimatskih promjena on je ostao prizemljen, čovjek od naroda, koji samo s gitarom u ruci može reći pokoju misao o ljubavi ili pravdi. Zajebavao se na Turnerov račun (“znam samo dvije hrvatske riječi: Slaven i Bilić”), bacao nogometne fore i izveo solidan hommage Woodieju Guthrieju, podsjećajući na Mermaid Avenue kojeg je snimio s Wilcom.

    Za bis je ostavio “A New England” i, kao i Turner, otišao s pozornice na vrhuncu.

    Taj posljednji dan pozornicama su prodefiliralii pravi pankeri; znate ono, brze gitare, neslušljive riječi i urlanje u mikrofon. Domaće snage su predstavili Mašinko, bend koji se činio kao da je na svom terenu pred vjernom publikom koja je znala sve riječi, svaki riff i u kojoj birtiji dečki piju pivu, a sličnu dominaciju pozornice doživjela je i Sara Renar, doduše u dnevnom terminu i pred manjom publikom.

    Kraj takvih mlađih snaga Buzzcocksi i The Membranes riskirali su zvučati smiješno ili staro, no oba benda su pokazala zube i da su godine u njihovom slučaju samo oznaka odrađenih pjesama, turneja i zemalja. Nije izostao pogo, kod Buzzcocksa ni hitovi, a “djedice” nisu morale davati lekcije ili išta dokazivati. Silom prilika nisam dočekao kraj nastupa Buzzcocksa pa s tim niti legendarnog Jamesa Lavella, čiji je rad bio ovjekovječen i prikazivanjem dokumentarca na paralelnom DORF-u.

    Spomenimo na sekundu i manje seksi dio svakog koncerta – Superuho se ove godine pokazao kao zreo i dobro organiziran festival koji je pronašao balans između broja posjetitelja, glazbene ponude i dodatnih sadržaja.

    Ako će sljedeća godina biti jednako usredotočena i bendovi jednako primamljivi, stavite nas na popis i vidimo se u Primoštenu.

    Sa SuperUha izvještava Ivan Kišić. 

    Muziku podržava
    Stisni