Povodom svoje europske turneje koja je počela u Pragu, Hrvatsku je po četvrti put posjetio Timber Rattle, američki drone/folk/eksperimentalan sastav. Bend sačinjavaju Brian i Adam, dvoje poprilično simpatičnih likova s kojima sam u više navrata uspio popričati pa im tako i dati priliku da sami objasne svoje stvaralaštvo.
Glazbu koju sviraju teško je opisati žanrovski pa je to za mene učinio Adam. Iako im se pridodaju raznorazni Pridjevi (pun intended) ili pak žanrovska obilježja dronea koji instinktivno podsjećaju na Sunn O))) ili Godspeed You! Black Emperor, zapravo ne zvuče kao ni jedni od navedenih. Upravo je ta originalnost zvuka njihova najjača strana. Adam kao glavnu inspiraciju za svoju glazbu navodi poznatog Houstonskog DJ’a DJ Screwa, zaslužnog za stvaranje DJ tehnike pod nazivom Chopped and Screwed. Taj se pristup glazbi odnosi na usporavanje određenih postojećih pjesama koliko god je moguće, stvarajući usporene melankolične verzije pjesama neprepoznatljive od originala.
Inspirirani DJ Screwom i svojim odrastanjem u Apalačkom Gorju američke savezne države Virginije, gdje je na njih veliki glazbeni utjecaj imala američka folk muzika i u nekoj mjeri crkvena baptistička glazba, odlučili su spojiti to dvoje i proizvesti vlastiti, originalan način izražavanja. Prema Adamu, cilj glazbe upravo je pretočiti ogromna prostranstva planina, livada i rijeka koje se protežu unedogled, u glazbene note. Zbog toga im se i često pridodaje riječ “pastoralan”, a sa sigurnošću mogu reći da su u svojoj namjeri i uspjeli.
Naoružani jednim floor tom bubnjem, malim Yamaha klavijaturama, Telecasterom i čitavim arsenalom efektnih pedala, dečki su cijeli koncert odsvirali u apsolutnom mraku, uz Adamovu vlastitu psihodeličnu Rorschach projekciju iza sebe u kojoj je uistinu svaka osoba u publici vidjela nešto drugo. Teško je zamisliti nastup bez spomenute projekcije, što će biti slučaj u većini mjesta na kojima će svirati, budući da to dvoje zajedno stvaraju neodvojiv entitet koji čitav koncert u nekoj mjeri pretvara u umjetničku izložbu.
Pošto su dečki bili toliko susretljivi i pružili mi uvid u setlistu nakon koncerta, bilo bi loše ne spomenuti par briljantnih pjesama koje su, barem meni osobno, učinile svirku toliko pamtljivom. Koncert su otvorili s “Landrace”, sporim jamom u A-molu koji je iste minute hipnotizirao publiku od nekih dvadesetak ljudi do te mjere da su zaboravili na protok vremena i zagledali se u video projekciju. Netko je u njoj vidio nadolazeće valove, pulsirajuće neurone mozga, drveća koje se njišu usred šume ili pak demonska ukazanja.
Nakon “Skeleton Head” odsvirali su “Sunbox” (ili kako su je na Bandcampu nazvali, “Svnvox”), prvu uistinu distorziranu pjesmu koja je u malom prostoru postala podosta glasnija, s notama na klavijaturama koje polako dolaze i iščezavaju poput valova na obali. Uslijedile su “Young Mouth” i “River”, pjesme koje počinju kao spore tužaljke u molu te se postepeno, skoro osjetno, pretvore u balade u duru ključnom promjenom jedne jedine note koja se itekako osjeti. Koncert su zatvorili s “HM” i “Post Glacial”.
Uz svega par tiših obraćanja publici, čitav koncert protekao je u tihom, svečanom tonu. Bio bi grijeh ne spomenuti vokalne-harmonije koje dvojac uspijeva savršeno otpjevati u tako sporom tempu, stvarajući multitonalne melodije koje ostavljaju dojam da na pozornici postoje barem još 2-3 instrumenta. Sustain određenih nota često dovode do krajnjih granica, tako da im većina pjesama završava tako da zadnju notu puštaju da zvoni dobru minutu prije nego se izgubi u eteru i u ušima slušatelja.
Ako je vjerovati Adamu, koji je minutu nakon giga u kratkim rukavima izašao na smrzavajućih -10 zapaliti cigaretu, atmosfera je do kraja svirke postala užarena. Ali usporeno užarena. Poput žara koji polako pulsira onim narančastim tonovima, satima nakon što je plamen izgorio; što je zapravo i savršen način za pretočiti njihovu glazbu u vizualan motiv.
