The Cult nije podlegao reciklaži

    1413

    Tek se deset godina od prvog hrvatskog nastupa, dakle sinoć na Šalati, vremešni The Cult pred domaćom publikom pokazao kao bend koji u Hrvatsku došao za zakašnjenjem. Ovo je sigurno bio najjači Cultov nastup pred domaćom publikom. Splitski koncert iz 2012. godine nadmašio je i zagrebački iz 2009. i koprivnički iz 2007., ali tek su se sinoć pojavili maksimalno raspoloženi i u potpunom elementu za vrhunski rock’n’roll.

    Moćna uigranost ovog kvinteta konačno se iskristalizirala kako treba, a ono što je ponajviše bilo oduševljavajuće povratak je karizmatičnog frontmana u mlade dane energičnosti i razigranost. Za razliku od uskrslog Morrisona i vječnog Lanegana od prije osam godina u Domu sportova, Ian Astbury sinoć se na stageu nacrtao kao kakav mladić, potpuno u elementu, komunikativan, pokretan, rasplesan i, što je najvažnije, dobrog glasa.

    Hard Time
    foto: Božidar Breški

    Klasična predgrupa za oveće rokerske fešte, zagrebački Hard Time, na stage se iskrcao u 19:35, no trideset i pet minuta njihovog rock’n’rolla popratili su tek rijetki. Bend je bio standardno odlično raspložen, a Pišta je u užurbanom obraćanju publici i dalje izazivao dojam ‘letećeg’ čovjeka koji opasno mora nekud dalje. Takav je bio i nastup – doza beskompromisnog klasičnog hard rock/blues klišeja za najtvrđe.

    Muziku podržava

    Sinjski M.O.R.T. u svojih je pedeset minuta svirke ugurao uglavnom materijal s “Vrhunskog dna” i “Odjela za žešće”. Počelo je s “Reom” i “Luciferom”, završilo s “Bukom u glavi”, a u set listi našle su se i dvije (nove?) pjesme na engleskom. A kako M.O.R.T zvuči na engleskom? Možda jednako neuvjerljivo poput primjerice Rammsteina, a možda je to samo stvar navike. M.O.R.T. je ‘u sridu’ definitivno pogodio s “Olovnim vojnicima” i “Bukom u glavi”, barem što se tiče izvedbe, jer atmosfera nikako nije bila M.O.R.T.-ovska, niti je bend uopće uspio animirati publiku kako spada.

    To je bend stvoren za headlinere, ali prije svega u klupskim atmosferama pred hordom žešćih fanova. Karakterne pjesme poput “Olovnih vojnika”, koje zahtjevaju pretvaranje u uho, a ne naručivanje piva na šanku, teško da se na ovakav način mogu uhvatiti za tkivo dvoransko-stadionskog auditorija. Tužno, doduše. Ali vjerojatno i istinito. Druga velika mana ovog nastupa bilo je iritantno obraćanje publici, kao da se radi o tonskoj probi pred stadom slučajnih prolaznika. No, oni to tako rade. Za raju. Iskreno i iz duše, reklo bi se.

    Šalata se tek nakon predizvođača popunila gotovo u cijelosti, što je dovoljan znak da The Cultu ne trebaju predgrupe kao dežurni grijači atmosfere. Početak s “Wild Flower” bio je podosta obećavajući, a erupcija oduševljenja stigla je već s narednom “Rain” tijekom koje su i tribine bile u punom plesnom zanosu.

    Nema sumnje da je gitara Billyja Duffyja bila osnovna nit vodilja čitavog koncerta, ali Ian Astbury pokazao se kao pravi showman. Bio je on moćan i kao priljepljen za stalak mikrofona prije osam godina u Domu sportova. Skakutanje, dakako, nije odrednica potrebne karizme, ali sinoć ga je tako dobro bilo vidjeti potpuno živog, u povratku napona i snage.

    @officialcult – ‘Rain’ na Šalati sinoć ? ? @ribek_ov_deth #thecult #concert #openair #rain

    A post shared by Muzika.hr (@muzikahr) on

    Kombinacija novijeg materijala i probranih hitova pokazala se kao povoljna bilanca pa su tako “Dark Energy”, “Honey From A Knife” i pogotovo šokantno emotivna “Deeply Ordered Chaos” uspješno stajale rame uz rame uz primjerice “Spiritwalker”, “Nirvana” ili “Peace Dog”.

    Izvedena je, eto, premijerno pred hrvatskom publikom i čuvena “Sweet Soul Sister”, za koju bih rekao da se u produženoj varijanti od nekih osam minuta, uz izvrstan središnji ambijentalno psihodelični dio, konačno pokazala kao pjesma s pravim cultovskim pečatom.

    Neodoljivi gothic-rock komad “She Sells Sanctuary” opet se pokazao kao veliki favorit publike, a antologijska “Fire Woman” podigla je na noge i one posljednje usidjelice na tribinama. U središnjem dijelu pjesme bilo je dovoljno prostora i da Astbury u jeku improvizacije otpjeva i “Black hole sun, won’t you come…“. Za Chrisa, naravno…

    The Cult, foto: Božidar Breški

    Iznenađenje na bisu bila je ne tako česta “King Contrary Man” te standarna “Love Removal Machine” koja je udarila posljednji biljeg na izvrsnu večer esencije rock’n’rolla.

    Nešto malo manje od devedeset minuta možda i jest bilo kratko, pogotovo uzevši u obzir da su izostavljene, primjerice, “Edie (Ciao, Baby)”, “Rise”, “Horse Nation” (zato je trebalo biti u Koprivnici i u Splitu) ili neki drugi standardni favoriti. Također, bend je opet, nažalost, zaobišao i čitavi “Ceremony” te album “The Cult”. No sve je to standardna problematika koncerata bendova koji vrhunskih naslova imaju na bacanje. 

    Kad se sve zbroji i oduzme, ispostavlja se da je The Cult svjež i razigran te itetako još uvijek relevantan bend, a to je ono najbitnije. Još ću jednom istaknuti kako to nije jedan od onih velikih rock bendova koje u Hrvatskoj dobijemo priliku vidjeti u samom zalasku karijere, u krnjoj postavi ili ishlapljeloj formi, nošeni aktualnim studijskim albumima reciklaža suhoparnih ideja. Ovaj bend, na svu sreću, nije sa zakašnjenjem stigao pred hrvatske fanove. A ako je netko kojim slučajem nakon koncerta u Domu sportova pomislio kako je The Cult brod koji suptilno tone, sinoćnji koncert prikazao je potpuno drugačije stanje.

    Set lista:

    1. Wild Flower
    2. Rain
    3. Dark Energy
    4. Spiritwalker
    5. Peace Dog
    6. Honey From a Knife
    7. Sweet Soul Sister
    8. Nirvana
    9. Deeply Ordered Chaos
    10. Phoenix
    11. Lil Devil
    12. G.O.A.T.
    13. She Sells Sanctuary
    14. Fire Woman

    -bis-

    1. King Contrary Man
    2. Love Removal Machine.
    Muziku podržava
    Stisni