Svemirko
Kad je prije dvije godine tajnoviti Svemirko izdao single “Zbogom proleteri”, pomislio sam: ‘ovo je ili iznimka ili smo napokon dobili kvalitetan psychedelic pop bend’. Uslijedili su “Noćni pokreti” i debi album “Vanilija”, nakon čega je Svemirko nastupao na SuperUho i Velvet festivalu, a njihove pjesme puštale su se i na globalno popularnom KEXP-u.
Ovaj ‘seljak iz Đakova’ je alias mladog Marka Vukovića, otprije najpoznatijeg kao Kimekai. Iako je Marko kreativna okosnica benda, Svemirka u punom sastavu čine još i Branimir Blažević (bubanj), Bojan Bojko (bas), Tomislav Đudarić (gitara) i Toni (Marin) Tandara (sintisajzer).
Oni su bend koji iza sebe broji tek nekolicinu nastupa, tako da je sinoćnji koncert u rasprodanom KSET-u bio rijetka prilika za sve indieljupce sanjivih, vintage, pop melodija.
SF synthpop ili ’emo-macho toilet pop”’, kako ih predstavlja organizator koncerta i njihov izdavač “Više manje zauvijek”, odlučite sami… no Svemirko su svakako jedan uzbudljiv i kreativan spoj plesnih momenata i kozmičkih vibracija, osvježavajući hommage tom davnom preminulom zvuku poznatom svima nama s ovih krajeva.
Inače bih uz taj opis dodao i neizostavni weltschmerz jednog alijeniziranog bića slomljenog srca, ali sinoćnji dojam bio je posve drugačiji. Svemirko su dosta ozbiljno shvatili svoj prvi klupski nastup u metropoli pa se početna trema napudrana macho stavom itekako osjećala.
No pjesma za pjesmom ili, bolje rečeno, indie hit za hitom, Svemirko je zavladao KSET-om i rasplesao tih tristotinjak duša, mahom studentsku populaciju. Zaigrani, simpatični i samouvjereni u svom zvuku, zagrijali su klub do te mjere da se pjevač svukao i u gaćama svirao više od polovice koncerta.
“Ja znam da nešto uzimam”, “Tajne svemira”, “Dizajnerica Laura” (koja je otvorila set) i ostale starije i novije pjesme s nadolazećeg EP-ja “Tunguzija”, potvrdile su očekivanja da Svemirko uživo ne zvuči kao na studijskim snimkama. Oni zvuče barem jednako dobro. Kao balkanski Mac DeMarco iz osamdesetih s vokalom sličnim Rundekovom, Svemirko je jedan trenutak Ariel Pink, a već drugi Oliver Mandić.
Kao predgrupa su nastupili Luul. Zagrebački solo projekt Ivana Lulića upotpunjen do forme benda sinoć je imao svoj premijerni nastup u tom obliku. Većinom su svirali pjesme sa svog EP-a “Nadam se da ovo nije kraj”. Nisam ih slušao ranije, pa sam prvih par minuta svirke bio uvjeren da su dečki pod teškim utjecajem Explosions in the sky. Stvari su ubrzo postale jasne – Luul kombinira mnoge glazbene stilove u svoj, ali taj njihov sanjivi i psihodeličan shoegaze još uvijek nije dovoljno karakteran da zadrži pozornost na duže vrijeme.
