Solstafir +Myrkur
U zagrebačkoj bogatoj glazbenoj ponudi ovog vikenda zamamni zalogaj dala je Tvornica kulture ugostivši islandske bendove Sólstafir i Árstíðir, pojačane danskom Myrkur. Od samog početka koncertni je prostor bio ispunjen preko dvije trećine, što je svakako dobra stvar, obzirom da se kod nas često događa da posjetitelji preskaču predgrupe. Poštivanje truda predgrupe pojavljivanjem na koncertu u dijelu satnice koja joj je namijenjena rezultira i podstrekom takvoj grupi pa je time i sam glazbeni doživljaj bogatiji, bolji, zanimljiviji.
Ne trebamo se zavaravati, Árstíðir, koji su imali čast započeti glazbenu večer kao prvi izvođač, imaju dovoljno glazbenog samopouzdanja i nastupa u venama za podijeliti s publikom najbolje od svojeg repertoara. Kombinacija tradicionalnih i elektroničkih glazbala s eteričnim vokalima prelijevala se Tvornicom onako kako je to uvijek s ambijentalnom glazbom, s bine se spušta kružeći oko i preko slušatelja i širi se u sve zakutke poput čarobne magle.
Árstíðir sami sebe opisuju kao indie folk rock band s klasičnim utjecajem, a bend čine Daníel Auðunsson i Gunnar Már Jakobsson, gitaristi i pijanist Ragnar Ólafsson. Iza sebe imaju 4 albuma, a 2016. snimili su zadnji, Verloren Verleden, s Anneke von Giersbergen, jednom od najbolji rock / metal pjevačica u svijetu.
Nastup su počeli mističnom “Himinhvel” s albuma Hvel čije su snimanje financirali kampanjom na Kickstarteru. Druga pjesma bila je također na islandskom, “Systir”, polagana i instrumentalno ogoljela, na klavirskoj podlozi s pokojim žičanim provodnim motivom koju je nosila suigra tri vokala. Nakon njene izvedbe podijelili su s nama informaciju da im slušalice ne rade, a od publike su dobili odgovor da je zvuk odličan. Spomenuli su da su kod nas glazbeno prvi puta, ali da su ljetovali već nekoliko puta kod nas. Među ostalim pjesmama naša je publika mogla čuti a capella “Heyr himna smiður” koja je postala viralna na You Tubeu u snimci sa željezničke stanice u Wuppertalu.
Slijedila je “Shine”, intrigantan spoj vokala i jednostavne instrumentalne melodije koja je prizivala usamljenu nordijsku beskonačnost naglašavajući tužnu atmosferu pjesme. U izvedbi pjesme “Mute” koju su predstavili kao jednu sa sljedećeg albuma pridružio im se Sólstafirov bubnjar. Árstíðir su u Tvornicu stigli kao trojac pa smo dijelove pjesama za čiji je nastanak ranije bio odgovoran njihov elektroničar i violinist Karl James Pestka slušali kao inkorporiranu snimku. Nakon “Things You Said” izveli su još jednu na engleskom s budućeg albuma za koju su rekli da joj je radni naslov “Title one”. Za kraj su ostavili “Shades”, spoj crossovera i vokala osiguravši upečatljivu završnicu. Važno je napomenuti vezano uz njihovu izvedbu da su vokalno odlični, bilo da pjeva samo jedan, bilo da se nadopunjuju.
Mykurin nastup počeo je dojmljivom “Mareridt” s istoimenog ovogodišnjeg albuma s kojim se dijelom odmakla od svojeg prijašnjeg rada u black metal žanru prema gothic folku jačom uporabom tradicionalnih nordijskih instrumenata i služenjem posebnim nordijskim pjevanjem zvanim kulning kojim se nekad prizivala udaljena stoka i plašili predatori stoke. Slijedila je “The Serpent” u kojoj jače prevladava metal podloga s opetovanim snažnim rifovima koji su bili u dramatičnoj suigri s njenim vokalom potencirajući osjećaj nemoći koja prati priču pjesme.
Treća pjesma “Ulvinde” (Vukovi, op. a.) također s novog albuma kombinacijom anđeoskog glasa i snažnih gitarskih dionica nudila nam je preispitivanje vlastitog identiteta. Publika je slušala njenu izvedbu sa zanesenim promišljanjem i pokretima gornjih dijelova tijela koje ima funkciju uživljavanja. “Onde børn” s prvog albuma energičnom je kombinacijom gitara i bubnjeva ponudila publici ekspresiju otpora zlu koje nas okružuje. “Vølvens spådom” počela je duljom vokalnom sopranskom dionicom kojoj su se pridružile polagane i snažne gitare i bubnjevi i tako nas odvukli do pjesme “Jeg er guden, i er tjenerne” u kojoj se ritam ubrzao, melodija usložila, a Myrkur snažno zagrowlala i nastavila tako na što je publika reagirala s oduševljenjem. Potonja je pjesma zvučala snažnije nego u studijskoj verziji.
Da ima mota pokazala nam je nastavljajući na još energičniji način “Måneblôt” koja je donijela vrhunac njezinog nastupa. S “Elleskudt” je ostala na istom nivou nastupa. “Skøgen skulle dø” označila je smirivanje glazbenih tenzija sporijim ritmom pjesme da bi nas “Skaði” Myrkurinim growlom i svojom post rock/metalskom kombinacijom gitara i bubnjeva podsjetila da nije sve gotovo, ni onakvim kakvim se čini. Posljednju je izvela obradu stare narodne “De Tre Piker” koristeći i tradicijsku udaraljku.
Scenski nastup bio je prilično ogoljen i odgovarao je glazbi koju je izvodila. Tako su tri mikrofona bila slijepljena kako bi bila nalik posušenom drvetu s granama, a ona je koristila minimalističke pokrete kojima je dolazio do izražaja ženski princip. Ono po čemu zaslužuje divljenje je lakoća s kojom je prelazila s jedne vrste pjevanja u drugu i treću i to po par puta u istoj pjesmi u nekoliko njih.
Headlineri Sólstafir svoj su nastup počeli instrumentalnom “Náttfari” sastavljenoj od suigre akustične i električne gitare, idealne za slušati kad krenete na put kao što su i oni s nama krenuli na glazbeno putovanja, ostavivši akustičnu gitaru u ritam podlozi, razvijajući melodiju električnom. Potom su prešli na “Silfur-Refur” izbacivši snažnom izvedbom ton tjeskobe koja se udarivši u zidove dvorane raspala u oslobađajućem djelovanju glazbe.
“Ótta” je potom primirila publiku polaganim islandskim post rock uvodnim dijelom, no pjevač Aðalbjörn “Addi” Tryggvason nas je upravo zatravljeno svojim vokalom vodio od sjete do krika bola u finišu pjesme. Na sličan je način nastavio i u sljedećoj, “Lágnætti”, gdje ga na početku prati tek klavir uz koji ton violine da bi se dopunila brzim bubnjevima i gitarom u uzlaznoj melodijskoj liniji, nakon čega su se udružile klavirska i bubnjarska dionica ostavši visoko. Pjesma je to u kojoj je uz Addijev glas do izražaja u Tvornici došao i talent bubnjara Hallgrímura Jóna “Grimsi” Hallgrímssona.
Za izvođenja pjesme “Ísafold” publika je s oduševljenjem prihvatila ulogu ritam sekcije koristeći vlastite ruke i pljeskom nadopunili izvedbu benda. Slušajući “Köld” imali smo dojam da je u njoj sažeta epska bitka čovjeka s vlastitim demonima koja ga prati od osvita civilizacije, a sve je postignuto suigrom vokala i instrumentalne pratnje ili samostalnih dionica. Publika je bila oduševljena, nagradili su ih pljeskom te rukama i štakama u zraku, a Addi se zahvalio na hrvatskom.
“Hula” u koncertnoj izvedbi glasovno djeluje daleko žešće i emotivnije nego u studijskoj verziji, a instrumentalno i slojevitije. “Fjara” kao jedna od poznatijih izazvala je ovacije i zahvale zvižducima iz publike. Približavanjem kraja koncerta nizale su se i sve snažnije i publici poznatije pjesme. Predzadnja, “Bláfjall”, svoju je neobuzdanu prirodu crpila iz sinergije benda s publikom. Za “Goddess of the Ages” tražio je da publika reagira kao da je ispred njih Iron Maiden, pri čemu mu je publika izašla u susret pa je koncert mogao završiti upravo kako bi i bend i publika željeli – maestralnim glazbenim tušem.
Addi je tijekom koncerta dosta komunicirao s publikom. Izrazio je zadovoljstvo što su prvi put ovdje te naglasio kako su bili posebno zamoljeni da dođu u Hrvatsku iako će biti malo fanova, no uistinu se skupilo puno više. Naveo je da su njemu i bendu jako važne i poruke koje šalje njihova glazba te da im pjesme govore o depresiji, šteti od alkoholizma, uzimanja droga i antidepresiva. Kako puno ljudi izgubi bitku s njima, a to povrijedi mnoge. Preporučio je onima koji poznaju nekoga tko je preživio samoubojstvo da popriča s njim jer bi mu moglo pomoći. Bilo mu je važno reći nam to i obzirom da je veći dio pjesma na islandskom.
Nastup im je bio prilično dobar, moglo se primijetiti da je pjevač s odmakom koncerta postao opušteniji što je utjecalo i na njegov vokalni performans, ostala ekipa prašila je odlično. Sva tri benda publika je vidjela prvi puta ovdje pa ćemo priliku za usporedbu pričekati do sljedećeg dolaska. Ovaj put su nam darovali prilično dobru glazbenu večer. Slušatelji su bili mirniji nego što je to uobičajeno, no ako se malo pozornije pogledalo moglo se primijetiti da su pažljivo slušali uživajući u glazbi, no kad je trebalo pustili su glazbi da svira na njima.