Najbolji bend američke savezne države Montane sinoć je u KSET privukao tek nekih stotinjak ljudi. Šteta jer ovi momci su zaslužili puno veću pozornost zagrebačke publike. Svirali su relativno kratko, možda nekih sat i petnaest minuta, napravivši presjek stvari sa posljednja dva albuma “Lifestyle” i “Italian Platinum” uz par starijih numera (hahaha, odakle sam iskopao taj izraz!). Uživo, Silkworm zvuči ponešto čvršće i tvrđe nego na albumima što se moglo i očekivati od jednog indie-rock benda. Čvršće i tvrđe no ne i lošije. Dapače.
Sviraju i pjevaju bez puno prenemaganja, filozofiranja i nepotrebnih solo zabrijavanja i zato njihove stvari (i dva covera – jedna stvar od Dylana i “Ooh La La” od The Faces) zvuče nepretenciozno, ali iskreno, kako je njihov nastup prokomentirao moj frend. Na dojmljivu ritam sekciju sa Dahlquistom koji razvaljuje bubnjeve kao da su mu smrtni neprijatelji dok mu Midgett vrlo agilno sekundira na basu nadovezuje se ‘ajde-da-što-prije-završim-ovaj-solo’ Andy Cohen sa svojim jednostavnim ‘pikanjem’ po žicama gitare. Sva trojica se izmjenjuju na mikrofonu kao lead vokali pjevajući anegdotalne, cinične pjesme u kojima se nerijetko osjeti nota nostalgije.
I to je to. Inventivno, nadahnuto, a opet jednostavno i direktno. Two thumbs up!
