Kantautor sam na minimalističkoj sceni, ispred crvenog zastora i obasjan sa svega nekoliko reflektora, i nije baš više tako česta pojava.
Moglo bi se kazati i da se radi o vrsti koja izumire. Zamjenile su ga blještavilo i pirotehnika pozornice, ogromni razlasi, bendovska ‘nadmudrivanja’ na instrumentima, vika publike i ostale stvari koje prate ovo frenetično vrijeme. Naravno, dogodi se i tu lijepih događaja, ali na kraju krajeva, barem po mišljenju ovog autora, uvijek se radilo i radit će se o pjesmi i o tome znaš li je izvesti. Ma treba znati ispričati priču.
Ibrica Jusić je lik koji cijeloga života prakticira ovu tehniku. Sam na pozornici, samo s gitarom i vjernim psom, on održava svojevrsne recitale; izvodi autorske skladbe i mnogo prepjeva. Nema ovdje zaštitne mreže – sve je na njemu i svaka se pogreška čuje. Za razliku od njegovih famoznih nastupa na dubrovačkim skalinama – koje uvijek prati blagi žamor brbljavih turista – njegovi kazališni koncerti, poput ovog održanog u zadarskom HNK-u, mjesta su na kojima među publikom vlada apsolutna tišina dok on prebire po žicama i pjeva. 
Više od dva sata trajao je ovaj nastup i izvedeno je više od dvadeset pjesama. Žanrovski smo se ljuljali od šansone, preko sevdaha do svojevrsnog popa. Započeo je, tradicionalno, s pjesmom “Ponoć”, a nastavljeno je s “Dubrovačkom jeseni” i “More ne mora”. Apotekarska točnost izvedbe nije ni ovaj put izostala. Kod Jusića me uvijek impresionirala ta gotovo poslovna ozbiljnost i preciznost kojom pristupa izvedbama: miran i ukipljen izbacuje tonove gitare i pogađa glasovne dionice na način na koji je to radio Roy Orbison. Ne treba se majstor svjetla previše mučiti – gdje on stane tamo do kraja koncerta i ostane.
Nastavljeno je s “Moderato Cantabile“. Na istom mjestu sam prije nekoliko godina slušao Arsena kako izvodi ovu veliku pjesmu, naravno, na klaviru. Ibrica je onaj fini uvod izveo na gitari, a onda krenuo u glasni crescendo u refrenu. Svaki put kad bi to tijekom koncerta napravio, pas bi se uznemirio i krenuo šetati po pozornici, probuđen iz ugodnog kunjanja. Dogodilo se to i tjekom izvedbe Cohenove “Zbogom malena”, dok je sljedeća “Dok te nema” protekla u tihom ključu.
Izvedene tako jedna do druge, bile su svojevrsna posveta Arsenu, Cohenu i Jadranki Stojaković. Posveta velikom uzoru Enricu Carusu je izvedena kroz pjesmu “Caruso”, a onda je krenuo sevdah “Emina” i “Snijeg pade na behar na voće”. Od ostalih izvedenih vrijedi istaknuti “Jubi san vašu kćer”, “Još uvijek ne znam neke važne stvari”, “Sit svega toga”, “Trubač sa Seine”, “Kuća pored mora”, “U svakom slučaju te volim”, “Nemoj poći sad”, “Magdalena” i “Amsterdam”. Nakon nekoliko biseva večer je zaključio s “Mačkom” i “Finili su Mare bali”.
U jednom davnom intervjuu Arsen je odgovorio na pitanje zašto kantautori nose crninu. Oni tako sebe žele poništiti na pozornici kako bi samo pjesma bila važna, odgovorio je bard. Odjeven u crninu, Ibrica Jusić je izveo dvadeset i koju pjesmu. Osim jednog trenutka kad mu je puknuo glas i kad je malo pogriješio na gitari, koncert nije imao greške. Jusićeva izvedba “Pisma ćali” još uvijek je sam vrh!
Nakon nastupa, umjesto da nestane iza zastora, stavio je psa na uzicu i krenuo u predvorje kazališta potpisivati CD-ove. Posao nikad ne završava.
