Pet Shop Boys
U lijepoj tradiciji po kojoj svakog ljeta, unatrag već mnogo godina, jedno popularno glazbeno ime nastupi na parkiralištu zadarske dvorane Jazine, sinoć je grupa Pet Shop Boys tamo izvela svoj glazbeno-scenski performans. Nastup je bio inteligentno posložena mješavina starih hitova i pjesama s novog im albuma “Super”. Scenski nastup pomno režiran, zvuk veoma dobar, a vizuali impresivni.
Nekakvo parkiralište, naravno, nikad nije najidealnije mjesto za održavanje ičega, pa ni sofisticiranog popa kakav emitiraju Pet Shop Boys. Dijelom asfaltirano, dijelom makadamski prašnjavo, zavučeno u dolinu podno lijepih zadarskih bedema, izazov je za svakog izvođača. Trebaš se nastupom izdići iznad svega toga, zarobiti pažnju posjetitelja i tek onda im predstaviti ono što imaš. Kad su tamo svirali, primjerice, Deep Purple to nisu nikako shvatili te su ostali jadno prizemljeni i loši. Pet Shop Boys, s druge strane, dobro su znali što drži pažnju prosječnog konzumenta pop proizvoda: kratke i plesne izvedbe, ‘glitter’ kostimografija koja se često mijenja i koloritni pop-artistički vizuali.
Od 22 sata i uvodne izvedbe “Inner Sanctum” kad se dvojac na opće oduševljenje okupljenih pojavio iza dvije kugle pa do posljednje “Always On My Mind” izvedene dva sata kasnije, njihov nastup je ‘držao vodu’. Kao druga i treća pjesma izvedeni su hitovi “Opportunities (Let’s Make Lots Of Money)” i “The Pop Kids”. Naravno, kao i na svakom koncertu kojeg sam do sada pohodio, publika je najbolje reagirala na stare i provjerene hitove. “West End Girls” i “Domino Dancing”, lukavo izvedene pred kraj koncerta, mogle su primjerice biti odsvirane i bez Tennantovog vokala, publika je znala sve riječi i sve bi išlo samo od sebe.
Prvih nekoliko pjesama dvojac Neil Tennant i Chris Lowe izveli su sami: Tennant za mikrofonom a Lowe iza klavijatura i svih tih svojih ‘toys for making noise’. Do tog trenutka radilo se o čistom synth-popu. Onda im se pridružio bend: dvoje perkusionista i jedna klavijaturistica/violinistica, i sve je odjednom dobilo organskiji zvuk. U tom sastavu redale su se “Love Is a Bourgeois Construct”, “New York City Boy”, “Se A Vida E (That’s The Way Life Is)” i ostale. Solidna Tennantova komunikacija s publikom (često zahvaljivanje Zadru na hrvatskom) i podizanje atmosfere držanjem ruku podignutih do razine ramena, u stilu ‘drži ritam’, još je dodatno zagrijalo atmosferu. Zvuk je bio kristalno čist, bas prodoran, a Tennantov nazalni vokal skoro pa u potpunosti razumljiv. Laseri s pozornice ispucavani su visoko u zadarsku noć, dok je dimna mašina stvarala zavjesu magle na pozornici, ali i kod miks pulta.
Polupun koncertni prostor učinio je da su se svi prisutni smjestili do miks pulta, nakon kojeg je zjapio golem prazan prostor. Loša posjećenost napravila je da se osjećamo kao u malo većem klubu. Bend je bez obzira na to pošteno i profesionalno odradio posao. Povukli su se nakon “It’s a Sin” i “Go West”, znajući da treba otići kad je najbolje. Za bis su odradili “Domino Dancing”, “Always on My Mind” i ponovljeni segment “The Pop Kidsa”. Na koncertu njihove izvedbe su zvučale kao blagi remiksevi studijskih snimki. Za dva sata trajanja nastupa izgradili su ugodan i moderno dizajniran lounge bar i digli nas nekoliko metara iznad prašnjavog tla. Nastup im je bio baš kao i naziv novog albuma – super.
