Rod Stewart
Sinoć je Sir Rod Stewart prvi put doveo svoj koloritni zabavni šou u Hrvatsku. U trajanju od točno jednog sata i četrdeset i pet minuta u zagrebačkoj Areni prošao je kroz presjek svoje bogate pjesmarice. Bio je to pravi ‘best of’ koncert, nije bilo previše skretanja sa putanje poznatih hitova. Društvo su mu pravili brojni prateći glazbenici: nekoliko perkusionista, klavijature, gitara, bas/kontrabas, harfa, mandolina, prateće vokalistice… Kičasti blješteći vizuali svijetlili su nad pozornicom. Sve je izgledalo poput nacifrane višekatne torte. Pod pozornice činile su crno-bijele kvadratne šahovske plohe na kojima je Stewart, valjda, predstavljao kralja.
Koncert je otvorio bend s izvedbom pjesme “Soul Finger”, a Stewart se pridružio kad su krenuli taktovi “Infatuation”, a slijedila je “Having a Party”. Kod njegovih novijih koncerata o tome se najčešće i radi – o plesnoj zabavi bez previše mozganja. Gledao sam ga prije godinu dana u Beču, a ovaj zagrebački nastup bio je gotovo identičan. Jest, daleko je danas Stewart od genijalca koji je sedamdesetih snimio nekoliko antologijskih albuma, ali i sama ta činjenica je dovoljna da mu se pođemo pokloniti. Njegov tajming je još uvijek nepogrešiv; više i zahtjevnije vokalne dionice rješava mudrim manevriranjem nižim registrima…
Nastavljeno je sa “Some Guys Have All the Luck”, “Young Turks”, “Tonight’s the Night”. Već se do tada Stewart presvukao nekoliko puta, sve u svoje svjetlucave ‘glitter’ kombinacije blještećih sakoa i isto takvih cipela. U presvlačenju su ga slijedile i prateće vokalistice. Pjesme su bile izvedene jasno i pravocrtno, bez velikih improvizacija, osim na kraju “Forever Young” gdje se bubnjar upustio u solažu i na kraju “Downtown Traina” koja je kulminirala lijepom i dugačkom dionicom na saksofonu. “Rhythm Of My Heart” je posvetio poginulim vojnicima, a onda je zamolio publiku da sjedne u svoja “veoma skupo plaćena sjedala” jer je započinjao mirniji, akustični dio.
Ulaznice za koncert uistinu jesu bile neobično skupe, tako da nisu iznenadila brojna prazna mjesta u Areni. Ali Stewarta to izgleda nije izbacilo iz takta. Isporučio nam je svoj standardni proizvod koji, pretpostavljam, zvuči isto odavde do Sydneyja i Las Vegasa. Kad na početku akustičnog dijela netko iz publike nije htio prestati vikati, kazao je da se “na koncertu uvijek nađe neki k…c”, te nastavio kroz “First Cut Is the Deepest”, “I Don’t Want To Talk About It”, “You’re In My Heart” i “Have I Told You Lately That I Love You”. Nakon toga je bend bez njega eksplodirao u izvedbi “Proud Mary” (u onoj verziji Tine Turner) dok se on otišao – presvuči. Slijedio je vrhunac koncerta s emotivnom izvedbom “People Get Ready”.
Prema kraju koncerta krenuo je brzo i glasno s “Maggie May” i “Baby Jane”. Za vrijeme “Stay With Me” ispucavao je nogometne lopte u publiku, dok se iza projicirao logo njegovog omiljenog nogometnog kluba Celtics. Za vrijeme “Da Ya Think I’m Sexy” na publiku su pušteni baloni, a sve je finalizirano himničnom “Sailing”. Slijedio je najkraći bis ikad, u trajanju od jedne minute, u pjesmi „Enjoy Yourself (It’s Later Than You Think)“.
Stewartov šou prošao je poput zabavnog holivudskog blockbustera i bilo je dobro dok je trajalo. No nekog dubljeg sadržaja tu nije bilo. Odlično kod Stewarta je što se on osjeća ugodno u takvoj ulozi zabavljača i ne pravda se nikom, već se često i šali na svoj račun. U trenutku kad je naširoko u svojoj autobiografiji počeo opisivati formiranje frizure i u intervjuima objašnjavati kako se pravilno veže šal, bilo je jasno da to više i nema previše veze sa glazbom. Profesionalno odrađen koncert nekad velikog glazbenika.
