Prošlost, sadašnjost i budućnost gitare sinoć u Zagrebu

    3522

    Tommy Emmanuel

    189Kn – 229Kn
    Datum i vrijeme: Srijeda, 22.3.2017. @ 20:00
    Mjesto održavanja: SC – Kino Zagreb , Savska cesta 25

    Miljenik (hrvatske) publike, Tommy Emmanuel, po sedmi put se vratio u Zagreb i to nakon sedam godina izbivanja, a u Hrvatskoj je posljednji put nastupio prošlo ljeto u Zadru te dva ili tri dana prije toga u Kastavu.

    Sinoćnji koncert u rasprodanom Kinu SC-a bilo je, ako me matematika dobro služi, ravno dvadeseto pojavljivanje ovog čudnovato genijalnog gitarista pred domaćom publikom.

    Gotovo dva i pol sata svirke, između kojih se ugurala polusatna pauza, s glazbene strane, bilo je najbolje što se od Emmanuela moglo očekivati. Tri sata u atmosferi ustajalog zraka, sparine i zagušljivosti Kina SC, bila je, međutim, sasvim druga priča. Istina, Emmanuel je briljirao svakim odsviranim tonom i lako se uz takvu fenomenalnu svirku dadu zanemariti neke pozadinske stvari, ali uz taj… zrak… nekako se ipak lakše ufurati u događaj.

    Deset minuta poslije najavljenog početka koncerta (dakle, u 20:40) rulja se, po kobnom običaju, i dalje razmještala po numeriranim sjedištima, dok su s pozornice, iz australske Maton gitare, krenule dopirati blues majstorije jednog od najvećih gitarista otkad je gitare. Čovjek je popraćen masivnim aplauzom, a osmijeh na njegovu licu kao da je bio prisutan davno prije nego što je stupio pred publiku. Isto se može i reći za sviranje. Doimao se kao da je svirao čitavo to poslijepodne, a onda ga je netko u 20:40 gurnuo na pozornicu gdje se prstolomija samo nastavila.

    Klasična Emmanuelova transžanrovska poigravanja počela su već s narednom “El Vaquero” s još uvijek aktualnog albuma “It’s Never Too Late”. Vještine sviranja različitim tehnikama, finoća kompozicije, improvizacijsko umijeće, osjećaj za melodiju pa taman da se radi o ultra brzim dionicama… Emmanuel sve to radi s bizarnom jednostavnošću. Kad se još k tomu doda da je tip izrazito zabavan, energičan i nerijetko elokventan, dobije se izvođač koji se ne propušta. I da, kvragu, Emmanuel se sa svojim nimalo lakim notama kod nas očito ne propušta. A publika u rasponu od 5 do 85 godina samo pojačava dobar dojam po pitanju budućnosti muzike.

    Emmanuel uvijek stiže kao mesija gitare. Nije da je gitara neka egzotika, ali ovdje se dobrim dijelom radilo o populariziranju instrumenta. U tom je smislu Emmanuel inspirativan kao rijetko koji drugi svirač. Vjerojatno nema gitarista koji nakon koncerta Tommya Emmanuela ne uzima gitaru u ruke, sad uz dodatni kick kralja kraljeva. I da, nije stoga bezveze, primjerice, izvedena “To B Or Not To B” velikog Cheta Atkinsa sa zajedničkog albuma zafrkantskog naziva “The Day Fingerpickers Took Over The World”.

    Muziku podržava

    Tommy se uhvatio mikrofona na blues standardu Doca Watsona “Deep River Blues”, a nakon moćne “Blood Brother” na pozornicu je doslovno uletio gost večeri, simpatični vunderkind Frano Živković, koji je s Emmanuelom rasturio “Classical Gas” Masona Williamsa, pa zatim “House Of The Risin’ Sun” te, ako se ne varam, i Emmanuelovu skladbu “Halfway Home”. Frano je izveo i solo komad dok je Tommy udobno zavaljen u stolcu očigledno uživao u izvrsnoj svirci.

    Zanemarivši tehničke probleme s kojima se susreo kod ‘uključivanja u struju’, mali Frano je ukrao show te se pokazao kao izuzetan izvođač, po svemu sudeći možda i kao dostojan nasljednik Tommya Emmanuela. Uz zvukove dviju fingerpicking gitara, nakon sat vremena svirke, završio je prvi dio koncerta.

    Nakon gotovo pola sata pauze Emmanuel je drugi set otvorio s prekrasnom “The Mystery” te zatim s “One Day” Martina Taylora. Apsolutni vrhunac njegovog dijela koncerta dogodio se sa “Somewhere Over The Rainbow” čija bi neopisiva izvedba rastopila i sovjetski čelik.

    Slijedile su opet kombinacije interpretacija i autorskih kompozicija, pa su se tako na repertoaru našle “Michelle” The Beatlesa, autorska “Jack Magic”, “Hurt” Trenta Reznora, itd. Improvizacijski “Guitar Boogie” posvećen je preminulom Chucku Berryu te je upravo ta izvedba, uz poluperkusionističko čudo zvano “Mombasa” izazvala i najveće oduševljenje kod publike.

    Odsviran je još živahni i zarazni “Tall Fiddler”, zatim emotivnije “Travelling Clothes” i “It’s Never Too Late”, te “The Bug”, opet s Franom Živkovićem kao kradljivcem showa. Drugi set je tako uz jedan bis, nakon nešto manje od sat i po vremena, priveden kraju, a da je Emmanuel nastavio i dalje svirati koncert bi vjerojatno bio i prekinut. U prostoriji se, naime, iscrpila i posljednja molekula zraka.

    Genijalan koncert predstavio je prošlost, sadašnjost i budućnost gitare. Prošlost bi bila velikan Chet Atkins, sadašnjost Tommy Emmanuel, a za budućnost će se sigurno pobrinuti dvanaestogodišnji Frano. Nema straha. Najbolje kao da tek dolazi.

    0 Shares
    Muziku podržava