Koncert Deep Purplea održan je u prelijepoj i fenomenalno uređenoj Budapest Sportshall Areni, koja ima kapacitet od 12.500 ljudi. Dvorana je jako velika i jednostavno morate imati strahopoštovanje kad uđete u nju.
Organizacija je bila na vrhuncu. Svatko je imao detaljno određeno
mjesto u dvorani, nije bilo sistema: “kupiš kartu, ideš di hoćeš”.
Nakon pregleda osiguranja na 2 ulaza, ušli smo u dvoranu, ostavili
jakne u garderobu (pozdrav prelijepim mađaricama koje su radile na
garderobi, hehe).
Kad sam ušao u sami prostor koncerta…. Whow. Ogromna dvorana. Osobno preferiram parter, ali sam ovog puta bio na tribinama. Bio sam na desnoj strani (gledajući sa stagea). Sami stage je bio relativno malen za Deep Purple, al opet, 12.500 ljudi se mora nagurat. Sve je bilo mračno na samom stageu, ljudi su ulazili u dvoranu, rock se puštao na razglasu, da bi negdje oko 20 h na stage izašlo 4 mlada momka od svojih 20-tak godina.
Počeli su prašiti neki pop-rock-alternative. Bend je svirao sve do 21 h (lijepo od Purplea što daju šansu mladima). Dečki su dobro odsvirali, njihov vokal me dosta impresionairao. Kad su oni završili, opet su se upalila svjetla da se makne njihova oprema i negdje oko 21:10 (minutu-više manje) sve se zamračilo, a Ian Paice je počeo bubnjat u “Highway Star“. Nakon bridgea i prelaska u verse 1, Roger Glover, Ian Gillan i Steve Morse su istrčali na stage. Don Airey u pozadini okružen rackom klavijatura. U dvorani – opća eufroija. 12.500 tisuća ljudi vrišti, dere se, pozdravlja jedan od najvećih bendova svih vremena – Deep Purple, u svojoj 8. verziji (trenutni Mark VIII nastaje odlaskom Jon Lorda i dolaskom Don Aierya).
Nakon fenomenalnog odsviranog “Highway Stara“, Gillan pozdravlja nas publiku, hvali nas da smo super i zatim kreće u Strange kind of woman. Naravno, Gillan ko Gillan, ispriča malu priču prije svake pjesme, što me obradovalo. Stvari sa novog albuma su fenomenalno izvedene. Poseban trenutak večeri bio je kad su se sva svjetla ugasila, a jedno jedino žuto svjetlo je bilo nad Gillanom koji je iz srca govorio o tragičnom padu space shuttlea Columbia, gdje su oni imali svojih prijatelja… time je najavio Morseovu predivnu skladbu, “Contact Lost”.
Cijela dvorana je bila obasjana zvijezdama, upaljači u zraku, i gotovo muk u dvorani za vrijeme izvođenja. Stvarno prelijepo. Nakon “Contact Losta” je krenuo “House Of Pain” sa svojim žestokim riffom i rulja se probudila. Set lista mi se jako svidila, a zvjezda večeri je bio Don Airey koji je u svom dugom solou odsvirao sve. Od Chopina i ostale klasike, preko Star Wars teme (ugodno iznenađenje), da bi na kraju digao sve mađare na noge svirajući Mađarsku Rapsodiju. Ludilo i euforija.
Da zaključim, sve na koncertu je bilo predivno. Od zvuka (dvorana ima nove JBL viseće razglase sa po 15 zvučnika na svakoj strani, i po 5 na podu na svakoj strani), svjetala (majstorski light show). Sam Deep Purple je stabilan, jak i nadasve glasan rock bend. Neke priče da je Gillan izgubio snagu u glasu su čiste glasine. Ostatak ekipe je odsvirao fenomenalno (i sam sviram instrument, pa sam ih dosta proučavao). Steve Morse je guitar hero. Čak možda i predobar tehničar za njih, ali uklapa se fenomenalno. Osobno, Gloverov bas je mogao biti malo glasniji. Ian Paice, moj bubnjarski heroj, sve najbolje. Nije imao neki jači solo gdje bi pokazao šta može (imao je mini solo na Hush-u), ali taj je čovjek dokazao da je jedan od najvećih bubnjara svih vremena. Mogao bi napisati 20-tak strana ako idem u detalje, a već sam puno napisao.
Preporuka svima je da odu u Zagreb na koncert, moram vam priznati da i sam razmišljam o tome. Pozdrav svim rockerima.
Deep Purple (18.11.2003.) Budimpešta, Budapest Sportshall Arena – set-lista:
Highway Star
Strange Kind of Woman
Silver Tongue
Knocking At Your Back Door
Contact Lost
House Of Pain
Lazy
Bananas
Doing it Tonight
Space Truckin’
Don Airey solo
Perfect Strangers
I’ve Got Your Number
Steve Morse solo
Well-Dressed Guitar
Smoke On the Water
-bis-
Hush
Hit The Road Jack jam
Black Night
tekst: Ivan Ivanković
