Pankrti, ne samo za muzej, nego i za širu uporabu

Koncert Pankrta u Muzeju suvremene umjetnosti implicira par stvari: buntovni Ljubljančani su ostarjeli, punku je mjesto u muzeju, pa nakar se to zvalo i suvremena umjetnost, i dolazi vrijeme da se generacije opet bore za ono što su se borili prije 40 godina.

Muzika koja je svirala u zvučnoj pozadini dok su se Pankrti pripremali za scenu pripadala je Sex Pistolsima, poznatima više po poput petarde rasprskavajućoj muzici, nego po glazbenom konstruktivizmu po kojem je bila poznata grupa The Clash. Poslije će se ispostaviti da su Pankrti uspješno dali argumente da ne živimo u 2017., nego u 1977. samo s malo više kompjutora i boljom tehnologijom.

U 21:50 kao predizvođač sa svojim performansom je krenuo Braco Dimitrijević, pionir konceptualne umjetnosti na ‘ovim prostorima’. To je još jedna novina ljetnih večeri u Muzeju suvremene umjetnosti, da će svoje mjesto naći i performansi. Nakon odgledanog Brace (čije su priče bile zanimljive) nekako mi se ne čini da je to dobar uvod u koncert i da su Pankrti dosta dugo trebali dizati atmosferu punk-rock veselice. To se vidjelo prilikom izvođenja pjesme “Anarhist” za koju je Lovšin pozivao publiku da mu se pridruži u pjevanju i publika se pokazala atipično punkerski stidljiva.

U 22:25 su počeli Pankrti s “Lepi in prazni”. Zvuk električnih gitara je bilo nemoguće razlikovati od zvuka izvanbrodskog motora Tomos: štektajuće, prodorno, rasprskavajuće. Pero Lovšin je djelovao poput dobrog prijatelja Toma Waitsa, a tko zna, možda Waits napiše stih “I am wearing hat and glasses to look like Peter Lovšin”.

“Mi smo istorija… Ko jebe istoriju” uskliknuo je Lovšin. Njihova nova turneja se zove “Gospoda, ja Vam ne vjerujem” i, kao i svoju prvu turneju, opet je počinju iz Zagreba. To je parafraza stare pjesme u kojoj su je umjesto gospode stajala ‘tovarišči’. Još jedna posveta ‘onom vremenu’ koje zabrinjavajuće korespondira sa sadašnjicom je “Živi spomenik neumnosti”, a osobni favorit na koncertu je bila “Umazane igre”, koja je najavljena kao protestna pjesma iz osamdesetih. Lovšinov vokal je parao nebo, a “Za železno zaveso” je ujedinila punkersku žestinu i gitarističku progresivu.

Regularni dio koncerta je zaključen s “Lublana je bulana” i “Osmi dan”. Pankrti su na čudan način zvučali vrlo suvremeno, a Lovšinov glas je ostao sugestivan i pokazao da ziherica, buntovni stav, i borba za pravdu i dalje kolaju njegovim venama. Lovšin nije samo sjajan poznavatelj punka, nego trubadura i kantautora Dylana, Reeda, Younga. U Lovšinovim pjesmama Ljubljana je kao London, grad koji sav vibrira od čitave lepeze emocija, a Pankrti su zvučali, usudio bih se reći, rame uz rame s bilo kojim punk-rock sastavom kojeg ćete ikad čuti.

Na bisu je svirana “Adijo Ljubljana”, a koncert je zaključen u ponoć s, u svakom pogledu razularenom i raskalašenom verzijom “Bandiera rossa”. Posjećenost je mogla biti bolja, no oni koji su došli, bili su počašćeni sjajnim koncertom.