Nova runda Rundeka

    2612

    Svima onima koji su se u subotnju večer ukrcali na teretni ‘cargo’ brod pod kormilom kapetana Darka Rundeka i njegove šesteročlane posade, priušteno je nezaboravno putovanje kroz pejzaže Haustora i njegovih solističkih uradaka. Ponekad u neizvjesnim brzacima, ponekad u mirnoj bonaci, brod je kopno ugledao i za njega se privezao tek iza pola noći.

    Na koncertu u Tvornici, ovjekovječenom kamerama državne televizije, a snimljenom prije nekoliko godina, Darko Rundek se predstavio u najboljem svjetlu. Nakon toga snima odlično prihvaćene “Ruke”, gdje svom pratećem sastavu daje naziv Cargo Orkestar, i pomalo neshvaćen posljednji studijski album “Mhm A-ha Oh, Yeah Da-da“.

    Njegova “Plava turneja” održana od 1. do 10. prosinca 2003 sa sedam tematski različitih nastupa na mnogim zagrebačkim lokacijama izaziva neshvaćenost i s njegove strane, veliki odmak od prije izgrađenog stila. Živi na relaciji Zagreb-Pariz, svestran je i radi na glazbi kazališnih predstava i filmova, mijenjajući ambijente nastupanja, preko hladnog Doma sportova do ambijentalno drukčijeg Aquariusa.

    Pjesme koje izvodi variraju od dobro poznatih, do stilskog eksperimentiranja na pozornici koje mu nije strano. Njegova publika je sve skeptičnija, jer od inovativnog glazbenika ne zna što može očekivati. Nešto što ih može vratiti u koncertne prostore jest nastup najavljen parolom ‘Najbolje od Rundeka‘. Ili dobar marketinški trik, ili jednostavno želja za sviranjem repertoara svima dobro poznatih pjesama, promidžba je rezultirala rasprodanim koncertom, a koncert je rezultirao odličnim prijemom.

    Na ovoj uživo izvedenoj kompilaciji najhitoidnijih pjesama ‘po Rundeku’, našao se zanimljiv mozaik dobro poznatih Haustorovih uspješnica, počevši od prearanžirane “Ene” kojom je koncert otvoren, preko samostalne, i manje poznate “Stojim i gledam se kako postojim“, do tradicionalne “Ljubav se ne trži“. Iz repertoara Haustora nisu izostale ni legendarni “Sejmeni“, ritmična “Podne“, “Bi mogo da mogu“, “Šal od svile“…

    Koncertu ni u jednom trenutku nije padala kvaliteta, a u publici nije padala euforija. Pogledi nerazumijevanja prisutni u očima posjetioca njegovih prethodnih nastupa su izostali. Izvrsni glazbenici Cargo Orkestra skloni su improvizacijama ali i profesionalci koji ni u jednom trenutku nisu dopustili da se izvrstan ritam nastupa dovede u pitanje.

    Počevši od originalne Izabel Katala na violini, koja je vještim kombiniranjem piccata ali i klasičnog sviranja, već postala nezaobilazan element Orkestra, pa do odličnog puhačkog dvojca na trubi i trombonu, predvođenog Igorom Pavlicom iz ponovo okupljenih Jinxa.

    Muziku podržava

    Ne smije se zaboraviti slikovit video zid (Biljana Tutorov) koji je iza aktera na pozornici projicirao motive sviranih kompozicija, time dajući ovoj svirci poseban ton. Ostatak sastava činile su klavijature, bubnjevi i bas, koji je u pojedinim pjesmama bivao zamijenjen kontrabasom.

    A na gitari, na početku decentno obučen u crno odijelo s bijelom košuljom koje je prekrivalo njegovo mršavo tijelo, a koje je kako se temperatura uzdizala, kantautor skidao, bio je Darko Rundek. U maniri šansonijera kojem gitara služi minimalno i zauzima ulogu orijentira svojem pratećem sastavu, on ju je između pojedinih pjesama zamijenio, u Hrvatskoj još na pozornici dopuštenom cigaretom, a na legendarnom “Šejnu” – usnom harmonikom.

    Sugestivan izraz lica i valovite kretnje tijela glavne zvijezde večeri odašiljale su i poruke Cargo Orkestru iza sebe, ali i publici ispred sebe. Ambijentalno, interijer Tvornice najviše odgovara teatrološkom Rundeku koji većinski dio svog poslovnog vremena provodi u kazalištima.

    Asocijativna šminka iz vremena Haustora je izostala, ali teatralnost i pantomima su našle svoje mjesto na daskama koje život znače. Također multikulturalnost Pariza u kojem ovaj svestrani kantautor živi ogleda se i u multilingvističkom pristupu pjesmama, a zanimljivo je bilo slušati “Slick Senoritu“, pjesmu nastalu pod utjecajem dalmatinske “Mala Mare”, kojoj je pridodan engleski tekst.

    U vrijeme ovog odličnog koncerta, dok su zagrebačke ulice još bile vruće od vikend-posjeta američkog predsjednika, pedesetdvogodišnji glazbenik je iskoristio na pozivanje potpisivanja peticije referenduma o NATO-u. Pritom je sam demonstrirao nužnost ispitivanja mišljenja većine, stavivši svoje dvije pjesme, poznatu “Ula ulala” i novu “Put u sumrak“, na svojevrsno izglasavanje publike.

    Iako slikovito, pobjedom posljednje demonstrirao je mogućnost demokratičnog donošenja odluke čak i u arhaičnom interijeru do posljednjeg mjesta ispunjene ali ne prepunjene Tvornice kulture.

    foto: nikica spudić/nikola borčul

    0 Shares
    Muziku podržava