Vratila se nakon duge stanke, ima novi materijal, nove pomake u zvuku i – sve joj je prošlo kao po špagi – sažetak je nastupa Nine Romić u KSET-u.
Otvarač večeri je bio mlađahni šansonijer umjetničkog imena Gentleman. Gospodin Gentleman na sceni ostavlja dojam nezakonitog sina Bryana Ferryja, ima njegov interpretatorski patos romantičnog grešnika, a ni Jacques Brel nije daleko od muzičara koji su utjecali na njega. Gentleman svoje pjesme interpretira promuklim glasom u pratnji električne gitare. Nisu to bili čudesni akordi, neko fantastično pikanje, nego sugestivna minimalistička pratnja vokala i stiha. Na scenu se tijekom njegovog nastupa spustila gusta magla, što je podebljavalo Gentlemanov “jesenski” šansonijerski sevdah. Gentleman je definitivno zaslužio manje žamora u publici, pljesak nakon njegovog nastupa nije stigao preko veze.
Zvuk “dronea”, minimalističkih repetitivnih gitarističkih dionica, diskretne podrške bubnjeva i klavijatura te vokal utopljen u jeku bio je uvod u Ninin koncert, prvi u Zagrebu nakon tri godine. Bend se ponešto promijenio i ponešto evoluirao, no zajednički faktor je da bubnjar Petar Cvahte, basist Karlo Cmrk i klavijaturist Frederick Lanz uistinu vole pjesme njihove predvodnice i da su na njima neumorno radili. U svakom slučaju, sada prateći sastav ima veću ulogu, ritam sekcija pogotovo, a Lanz je nešto tiši, i paradoksalno, njegove se dionice više čuju i rade veću razliku nego što je to bilo na ranijim Nininim nastupima. Nina je predstavila obilje svojih novih pjesama koje su pokazale autorski rast i sazrijevanje; te su pjesme izazvale porast iščekivanja novog albuma. Večer je imala nekoliko izuzetnih momenata, a najveći novitet je upotreba limenih puhača u nekim pjesmama.
“Bicikl” je bio prvi Ninin trijumf večeri. Nini su očito jako falili koncerti, nastupi i publika – večer je bila ispunjena emocijama bez imalo vožnje na autopilotu. Ninin glas je zvučao – kako spada, kao i sastav. “Čime se hraniš” obilježila je bendovska svirka ostavljajući opći dojam da je pjesma bar djelomično izvedena iz spontanog sessiona, a obrada Urbanove “Žena dijete” imala je dozu uznemirenosti i bila je drugi vrhunac večeri. “Sasvim osjećajan stih” se nastavio na val sjajnih interpretacija i, pogađate, “Stih” je novi trijumf koji bi bio još veći da ta pjesma nije morala voditi bitku sa žamorom publike. “Možda” se od odbačenog komada jučerašnjih novina na albumu “Stablo”, uz sjajan doprinos puhača, pretvorila u itekako potreban dio koncerta.
“Opet” se opet prometnula u jednu od najjačih izvedbi večeri i postavila hipotezu da je Romić počela moćnije zvučati u bržim, rockerskijim nego u sporijim brojevima. Ovi potonji su joj pak dugo vremena bili (a vjerojatno će i ostati) zaštitni znak, no teško je sakriti ugodno iznenađenje kako se Romić snalazi u žešćim brojevima. Nova iznenađenja su slijedila interpretacijom “Vožnje”, nove pjesme “Sad kad je gotovo”, i aktualnog singla “Svjetla” – Nina očito ima naramak izvrsnih pjesama ‘u tekici’. “Kraj” je ostavljena za regularnog dijela kraj, a pred kraj “Kraja” na scenu su došli i limeni puhači.
Za bis su izvedeni “Neoni” s odmjerenim harmonikaškim dionicama Freda Lanza i “U mom malom mraku” koju je odsvirala i otpjevala samo Nina, bez pratnje drugih. Bio je ovo koncert kojeg ćemo se sjećati jer smo čuli sjajnu kantautoricu kako otvara vrata nove umjetničke faze, kako predstavlja nove pjesme i kako se preobražava iz nečeg lijepog u nešto drugo, ako ne jednako lijepo, onda – još ljepše.
