Nicolas Jaar: Uzalud ti trud u Istanbulu

    403

    Kada je čovjek u 27. godini života, volim ga promotriti iz pozicije mita: što u odnedavno simboličnoj godini ima reći ljudima svjestan svoje društvene pozicije i utjecaja? Jarr je vjerojatno jedan od najuzbudljivijih i najsvježijih glazbenika mlađih od 30 godina, ne samo zbog erotično pulsirajućih ‘beatova’, nego i svoje političke teksture u elektronici koju je servirao istanbulskoj publici. Nažalost, u pravo vrijeme na pravom mjestu.

    Čileansko-američki DJ i producent karijeru gradi posljednjih šest godina iako je prvijencem uspio zaraditi mjesto glavnog izvođača na nizu renomiranih svjetskih festivala, a posljednje ga studijsko izdanje “Sirens” stavlja u kategoriju političkih glazbenika čija je poruka sublimna, suptilna i neagresivna. Upravo je to potrebno Istanbulu, de facto turskoj prijestolnici, gdje se političke promjene i ‘stezanja’ najviše osjećaju upravo zbog kozmopolitske teksture ovog 20-milijunskog grada u kojem, iako nije mudro otvoreno govoriti, mnogi imaju što kazati.

    Muziku podržava

    Možda je njegovo nepopulističko već elektroničko politikanstvo razlog zašto bi luksuznu i kolosalnu dvoranu trgovačkog centra Zorlu u utorak navečer, radnim danom u pčelinje užurbanom Istanbulu, popunilo preko dvije tisuće duša. Jaar izranja iz mraka točan kao urica u 22:30 u dvorani nevjerojatno visokih stropova do kojih isprekidano dopiru prvi sinkopirani taktovi “Three Sides of Nazareth” – da posudimo englesku frazu, ‘sporo izgarajuće’ noir stvarčine što se prelijeva u dugom uvodniku od gotovo 40 minuta. Turci skandiraju na svaki izraženiji udarac basa, na svaku riječ protagonista večeri, no iz ruku ne ispuštaju mobitele, što zbog Snapchata na kojem dijele zapravo snimke blještavih ekrana u mraku jer se Jaar ne vidi od glavnog reflektora nasred pozornice pred kojim se pomalo sramežljivo skrio, što na WhatsAppu gdje govore koliko im je fantastično, što na live prijenosu Instagrama gdje, eto, dijele euforiju s kim god uspiju.

    Ne čuju kako Jaar pjeva o protivljenju diktaturi pjesmom “No”; presudnom riječi za svakog modernog Čileanca. Ne vide paralele, ali vide ekrane. U nepušačkom prostoru kure jednu cigaretu za drugom kao na subotnjoj špici usred trač partije i ne uvlače jezika dok plivamo kroz “Sirens” – nadahnutu čileanskom političkom povijesti pod diktaturom Pinocheta, ali i Trumpovim političkim angažmanom.

    Polovica je koncerta i dojam apsolutno kvari sveopće kreveljenje i nadglasavanje što su zapravo natjecanja u usporedbi dojmova, a gdje je premalen broj ušiju i očiju uočio kako Jaar poseže za saksofonom ili da zapravo cijelo vrijeme pjeva uživo, iako je praksa koristiti matricu za vokale u elektronici. Nastup je kulminirao tijekom “Time For Us” za vrijeme koje meni potajice niz lice klizi suza arome nostalgije i okusa minule prošlosti, ali osvjetljuju je novi svjetlosni valovi mobitela u neuspjelom pokušaju zarobljavanja ‘beata’.

    Srećom, on postaje agresivan i iz atmosferične ambijentale, gotovo sat vremena tretira publiku psihodeličnim rockom s primjesama techna i napokon noge umjesto ruku počinju djelovati. Set u Istanbulu završava bisom – najpoznatijim uratkom u dosadašnjoj karijeri – “Mi Mujer” valovima preplavljuje publiku koja ponovno pokušava drugima dokazati kako znaju uživati na egzotičan način.

    Kritike i osvrti pojedinaca u migraciji prema svojim odredištima razbacanim uglavnom u europskom dijelu grada posljedično su bili negativni jer ih Jaar nije počastio najvećim uspješnicama koje će YouTube i Spotify generirati kao najslušanije. Drugim riječima, malo je skladbi, mikseva i dionica bilo prepoznato, kao što nije prepoznat kritički modus političke elektronike momka koji već u najranijim etapama karijere na najmirniji način pokušava osvijestiti ljude o represivnim režimima i posljedicama za njihove žitelje.

    Muziku podržava
    Stisni