Na albumu dobro, uživo Škrtice još bolje

Bučni garažni rock’n’roll je uvijek imao svoju publiku u Zagrebu, pa se tako na Dan sv. Patrika pred publikom dogodio susret srpske supergrupe Škrtice i mladih garažnih noise-punkera pod imenom Rusti, koji djeluju na potezu Kutina- Zagreb.

Večer je otvorio trio Rusti koji je demonstrirao svoje shvaćanje punk, noise i ‘glasno tiho glasno’ estetike. Rusti su svirali pola sata i pokazali interesantan zvuk s nešto domaćih začina (to im je bio plus).

U 22:35 na scenu se penju Škrtice i otvaraju marširajući sa “Sestro” i “Vreme”. Frontmen Škrtica Zoran Kostić Cane djelovao je poput gromobrana koji je sve energetske silnice skupljao u sebe i potom ih izbacivao pred publiku kao jednu neupitnu istinu.

“Moja ljubav je teška” donijela je šarmantno lepršavu blues-punk potku. Canetovo urlanje, odnosno svjedočenje rock and roll vjere je praćeno razigranim instrumentalnim garage blues dionicama. O publici je pak suvišno trošiti riječi. Kad rock propovjednik Cane govori, ostali šute. “Bolje tvornica nego bolnica” promrmljao je u svom stilu Cane. “Kulise” su zazvučale jasnije i zlokobnije nego na studijskim snimkama.

Mali pogon Tvornice je bio krcat, stvorila se i kritična masa oduševljenih poklonika koja je svojom energijom animirala bend i ostatak publika. “Paranormalno” je dobila zlokobne bas-dionice kakve nismo imali prilike čuti u Canetovom matičnom bendu Partibrejkersima.

Za one kojima žestine nije bilo dovoljno, “Hit” je donijela malo punk funk brzine. U odnosu na ispeglane studijske snimke, najveća je promjena u Canetu: on je bio fokusiran, riječi je pjevao, izvikivao i urlao punom snagom, i u svakom momentu je zvučao uvjerljivo, dajući sve od sebe, nikad na autopilotu.

“Horizonti” su usporili tempo, da bi pokazali surovu realnost u vizuri košmarnih noćnih mora. Canetov urlik zvijeri je u finom kontrapunktu sa psihodeličnim gitarskim solažama, a neumorna ritam sekcija pokriva i blues, i rock i psihodeliju, dajući okvir za Canetove parole te Vladimirove i Borisove gitarističke solaže. “Zaborava nema” također je bila jedna od mnogih pjesama koje su svoju definitivnu verziju doživjele na koncertu. “Tik-tak” je praćena uznemirujućom bas-dionicom i impresivnim Canetovim uživljavanjem.

U 23:35 sastav završava s regularnim dijelom, a publika doziva Caneta i prijatelje. Na bisu (koji je trajao petnaestak minuta) Cane je najavio da Škrtice snimaju novu ploču, što je podiglo još malo oduševljenja, jer su na ovom koncertu Škrtice pokazale da su itekako široke ruke kada treba publici dati emociju, strast i poruku.

Koncert je bio izvrsno odsviran i otpjevan, Cane je zvučao kao svjedok vlastitih krivih odluka i zabluda i iz petnih žila se trudio da svoje stihove ostavi uklesane u kamenu i da nitko više na ovom svijetu ne ponavlja njegove greške. To je duhovna obnova kakva treba hrvatskoj mladeži.