Madball + Sentence
Ljubav između Zagreba i hardcorea sinoć je ponovno dokazana s trećim dolaskom njujorških velikana Madball na naše prostore, unazad posljednjih 5 godina.
Madball ovoga puta nije sa sobom poveo neki strani bend, već je čast za otvaranje večeri pripala upravo našem domaćem hardcore bendu iz Zagreba, Sentence, koji je na sceni posljednjih 7 godina.
Zahvaljujući prilično dinamičnom nastupu, bend se pokazao kao sasvim korektan odabir za otvaranje ove večeri. Iako u glazbenom pogledu kod njih nema prevelike filozofije, jer su ispremiješali ono najbolje od svojih uzora, bend je ipak ubacio i svoj osobni pečat koji se poglavito osjeća kod monologa vođenih od strane njihovog frontmena, Petra Tucmana, između pjesama. 
Uglavnom su to teme koje se tiču jedinstva tipičnog za hardcore zajednicu, međusobnog podržavanja ekipe iz bendova, ali i nekih ozbiljnijih problema povezanih s Crkvom i raznim oblicima diskriminacije. Ni mali tehnički problemi nisu uništili njihove raspoloženje, jer se kontakt s publikom, pretežito sačinjenom od njihovih prijatelja, nastavio sve do kraja njihovog nastupa.
Otprilike pola sata nakon Sentence, došlo je vrijeme i za njujorški hardcore. Frontmen Madballa, Freddy Cricien bio je odlično raspoložen i praktički cijeli nastup divljao na stageu kao da je na baterije. 
Ostatak benda je pretežito bio fokusiran na svirku, osim dugogodišnjeg basiste benda Hoye, koji se u pauzama između pjesama znao pridružiti Freddyu, baciti koju foru, zaželjeti toncu rođendan ili pak rasplamsati publiku s pitanjima žele li slušati malo salse, umjesto hardcorea.
Naravno, Freddy je bio taj koji je vodio glavnu riječ i poput zvrka letao po bini i potpirivao vatru pred sobom da se ne ugasi. To je radio podosta uspješno iz čega je bilo nemoguće da dođe do nekih monotonih i zamornih trenutaka.
Hardkoraši u publici su naravno i ovoga puta bili dobro raspoloženi za moshanje i stage diving, iako je sveprisutno oko jednog od redara to budno promatralo te je za vrijeme većeg dijela svirke nastojao spriječiti ikakvo penjanje na binu.
No najtvrdokorniji fanovi su u više navrata ipak uspijevali u svom naumu i radili sve ono što čini pravi hardcore party. Bez ikakvih ekscesa, u klubu je vladala zaista pozitivna i prijateljska atmosfera bez onih kvazi hardkoraša, odnosno ćelavih krkana, koji jedva čekaju iskoristiti priliku i s nekim se potući u pitu.
Set-listu je činila idealna kombinacija i omjer starih i novih pjesama s posljednjeg albuma “Hardcore Lives”, koje su izvrsno prihvaćene. Od novih, najbolje reakcije su bile upravo na energičnoj i eksplozivnoj “Born Strong”, “Doc Marten Stomp” na samom kraju i “Dna” koju su uvrstili u prvu polovicu seta.
Koliko su beskompromisni i vođeni pravim stavom ističući neke važne vrijednosti i načela najbitnijih u ovom žanru osjetilo se naročito kroz one najpoznatije stvari.
Ti najbolji momenti su se osjećali na stvarima poput “Can’t Stop, Won’t Stop”, “Pride (Times Are Changing)”, “Infiltrate The System”, “Look My Way”, “Never Had It”, “New York City”, “Heaven Hell” i “It’s My Life” te naravno neizostavne “Set It Off” i “Down By Law” s prvog albuma koje uvijek budu najiščekivanije.
S druge strane, Madball je ovoga puta popratilo manje ljudi nego prije dvije godine, tako da su i svi gorespomenuti elementi koji čine srž HC koncerata, bili izvedeni u nešto umjerenijoj mjeri, ovisno o pjesmi koja se u tom trenutku našla na repertoaru.
Bisa na kraju nije bilo, ali ne zato što publika to nije željela, već zato što je bend jasno dao do znanja da je to to. Nešto kraći, ali eksplozivan nastup, kojim su uspješno povezali i stare i nove dane benda, ali i najavili novi album za iduću godine te samim time i vrlo brzi povratak u Hrvatsku.
