Koga na kraju briga jel’ ovo klasika ili ne?!

    910

    Andre Rieu & Johann Strauss Orchester

    290Kn - 750Kn
    Datum i vrijeme: Četvrtak, 15.6.2017. @ 20:00
    Mjesto održavanja: Arena Zagreb Zagreb , Lanište bb

    Da odmah u startu kažem, nisam pretjerani ljubitelj klasike, s njom se maksimalno susrećem par puta godišnje, najčešće kada je festival orgulja Heferer (Fijačko-Mašić najdraža kombinacija), ali koncert Andrea Rieua je bilo nešto što nisam htio propustiti.

    Prijatelj, ne znajući za zagrebački koncert, prije par mjeseci je otputovao u Amsterdam da prisustvuje tom spektaklu. Njegove riječi nakon koncerta su me samo još više uvjerile da je to jedan od događaja na koji stvarno moram ići, i, na kraju krajeva, ispunio je sva moja očekivanja, a mnoga je i premašio.

    Siniša Miklaužić

    Mnogi klasičari ne vole Rieua jer on zapravo i nije klasičar. On je jednostavno showman i u cijeli svoj nastup je ubacio mnogo elemenata pop kulture kako bi klasiku (prvenstveno valcere) približio običnom puku, a ne samo onima koji imaju godišnje ulaznice za institucije poput Lisinskog. U tome uspijeva već 30 godina, pa ne čudi da je i u Zagrebu napunio Arenu gotovo do posljednjeg mjesta.

    Muziku podržava

    Čovjek voli pričati i priča stvarno mnogo. Priča na odličnom engleskom jeziku, pa ga je dobar dio publike mogao razumjeti, ali kako je maher zanata, tako je uzeo i službenog prevoditelja koji će prevađati taj dio ljudima koji ne znaju engleski. Izbor je bio vrhunski jer je za taj posao izabrana Danijela Trbović koja je jednako luda kao i sam Andre, pa su njezini prijevodi često bili kreativni i luckasti što je samo pridonijelo vrlo opuštenoj atmosferi.

    Na kraju ispada da Andre vrlo malo svira, što je u konačnici i točno. Violinu ima uvijek sa sobom, ali ju dobar dio vremena ne svira, već upravlja svojim 60-članim (nisam ih brojao već vjerujem službenim press podacima) Johann Strauss Orchestrom. Tu moramo i ubrojiti različite grimase koje proizvodi, pa uopće ne treba čuditi da ima toliko uspješnu i dugu karijeru.

    Treba istaknuti da je orkestar koji je pomno biran, koji se zna zabavljati, a prije svega odlično svira i uigrani su do najsitnijeg detalja. U jednoj od pričica, Andre je ispričao kako bira ljude u svoj bend… Bira ljude sa srcem i to se jasno vidi, pa tako nije problem klavijaturistici skinuti haljinu i zaplesati na svojem instrumentu, mogu se praviti pijani na stageu, fućkati onako seljački s dva prsta u ustima i slične fore… Da, to su populističke fore u kojima publika jednostavno uživa i valja se od smijeha, te je to razlika ovakvog koncerta u Areni od onih stvari koje se događaju u ‘kulturnijim ustanovama’. Ovo je show i zabava, a ono je ‘kultura’.

    Naravno, i ovo je kultura, ali je to kultura pristupačna široj masi, pa bi slobodno mogao reći da su Rieuovi koncerti ‘klasika za dummies‘ i to uopće ne mislim u lošem smislu. Generalno, ne trebaš znati ništa o klasici da bi uživao u njegovim koncertima jer on svira većinom samo ‘hitove’, a za dobar dio skladbi i najavi tko ih je napisao i kako se zovu. Većinom svira valcere (što bi drugo Johann Strauss orkestar i mogao svirati?!), a to uvijek poziva na ples i dobru zabavu. Upravo tako je i bilo tijekom cijele večeri u trosatnom nastupu (minus 20-ak minuta pauze).

    Andre dolazi iz Nizozemske (da, svi smo zapamtili, iz Maastrichta gdje je rođen i gdje i danas živi), pa je naučen na red i točnost. Ono što se mi uvijek žalimo da koncerti kasne ovdje ne igra ulogu jer je Andre promarširao kroz publiku do bine u točno najavljeno vrijeme, 20:00 i show je odmah mogao početi.

    Odmah na početku nastupa smo mogli vidjeti kojom ležernošću Andre obavlja svoj posao jer je krenuo s nekoliko fora, nekoliko valcera, pridružili su mu se njegova tri tenora, pa je onda zajebavao kolegu s kojim svira već desetljećima… I već tu je bilo jasno da mu publika ‘jede iz ruku’, pa svaki put kad bi prvo digao jednu, a potom i drugu obrvu u čudu, publika je to gromoglasno pozdravljala (vjerujte mi, fora s obrvama je bila vrlo česta i uvijek je upalila). Tu se također i moglo vidjeti ono što je i sam rekao, da glazbenike bira sa srcem i da mu je najvažnije da su dobra ekipa koja će se odlično zabavljati jer samo tako mogu i zabavljati publiku posvuda po svijetu. Ta kemija se jednostavno ne može odglumiti.

    Egzekucija pred kraj prvog dijela (čina, kako god to želimo nazvati) dogodila se sa skladbom, vjerovali ili ne, “Dobro mi došel prijatel“. Sa starom zagorskom popevkom pokazao je koliko mu je stalo do publike kojoj svira (koliko sam shvatio, prilikom svakog gostovanja sviraju neku domaću stvar), a publika je prihvatila foru i zapjevala s njim. Nakon toga je slijedila himna “You’ll Never Walk Alone” i pauza je mogla početi.

    Naši očito ne znaju koliko te pauze traju, pa je Andre počeo zajebavati ljude uz “The River Kwai March” dok su ljude koji su se vraćali na svoja mjesta prikazivali na velikim ekranima. Kad je cijeli orkestar bio na bini, pola Arene je još bilo negdje, pa je u šali rekao ‘postoji li ovdje samo jedan WC?’… Nitko nije zamjerio, ali u tih 5-10 minuta lijepo smo se nasmijali jer smo uočili da može biti i stand-up komičar, ako to zaželi biti.

    Taj drugi dio je krenuo s romantičnom “Ballade pour Adeline”, pa “On My Own” iz “Jadnika” i tako su se pjesme redale, izmjenjivali su se i solisti, pa osim ranije spomenuta tri tenora, vidjeli smo i tri operne dive od kojih su dvije dobile i solističke izvedbe, a jedna od najboljih fora je bila tijekom najave Ravelovog “Bolera” kad je na pozornicu pozvao oca perkusionista i njegovog sina također perkusionista kako bi zajedno svirali s orkestrom, a publici je odmah i priopćio da obitelj perkusionista ima i prinovu (slika male bebe na ekranima) koja će prije ili kasnije nastaviti očevu i djedovu tradiciju.

    Na lijepom plavom Dunavu” definitivno je bio jedan od vrhunaca jučerašnje večeri, posebno do tog trenutka, jer su se mnogi parovi digli sa svojih mjesta i zaplesali. Kako je vrijeme odmicalo, sve manje ljudi je sjedilo na svojim mjestima, mnogi su otišli do same bine i u Andreu i njegovom orkestru vidjeli najveće rock zvijezde.

    Redoviti dio su završili s “Radetzky-March” tijekom kojeg su s krova dvorane pali baloni i da je već tada sve završilo, vjerujem da bi svi sretni i zadovolj(e)ni otišli svojim kućama, ali bis je bio nevjerojatan i nadmašio sve dotad viđeno!

    Bis je krenuo s nekim turbomega medleyem u kojem su ispremiješali mnoge skladbe i taj dio je nalikovao na Novogodišnji koncert iz Beča u kojem su se svi ponapijali (na stageu je bilo i šampanjca i pive…), te su valceri dobili jednu sasvim novu dimenziju u kojoj je raspašoj bio u glavnoj ulozi. Pri tome, koliko god izgledalo kaotično na bini, orkestar u nijednom trenutku nije fulao notu, što samo dokazuje onu priču spomenutu ranije da su tu da se zabavljaju i zabavljaju sve pred sobom.

    Reakcija publike svakom novom pjesmom na bisu se povećavala (uslijedile su Cohenova “Hallelujah”, Little Richardova “Tutti Frutti”, “Can’t Help Falling in Love”, arija iz “Carmen”…), a Andre se pravio da mu se spava, pa dodatno pojačao ritam. Usijanje tijekom bisa je bilo na vrhuncu i bilo je jasno da to ne može trajati u nedogled koliko god mi to željeli radi toliko pozitivne atmosfere. Za finale nije mogao odabrati bolje (jer je svima bilo jasno da neće svirati do jutra) i dobili smo reprizu “Dobro mi došel prijatel” koju je publika, onako od srca (za Andrea i njegov orkestar), još jednom zapjevala.


    I sad, što na kraju reći? Jel li ovo klasika ili ne kad su se ljudi ponašali kao na nekom pop rock koncertu, plesali, pjevali, slikali, skakali u prve redove… To je prije svega show za široke mase i Andre Rieu je na vrijeme to skužio i priču priča već 30 godina. To radi sa smiješkom na licu (iako se vidjelo da mu kašnjenje publike nije najbolje sjelo) i zabavlja se pri tome, njegov Johann Strauss Orchestra se također zabavlja, publika se zabavlja… Sve je u jednoj ‘good feel’ atmosferi… Pa koga na kraju onda briga jel’ to klasika ili ne? Valceri su oduvijek bili hitoidni, a uz moderan pristup i šarenilo (cijeli orkestar je bio u proljetnim bojama) klasika je ponovno u modi. Možda je to klasika za takve kao što sam ja (‘Klasika za dummies’), ali zašto ne besramno uživati u tome kad je to toliko dobro.

    Muziku podržava
    Stisni