bryanferry3.
Ako je nekoga nemoguće zamisliti da nastupa u nekom otrcanom, nakinđurenom i neprimjerenom prostoru, rezerviranom za novokomponovane bogataše, onda je to Bryan Ferry.
Jedan od očeva art rocka uvijek se dobro snalazio u ambijentu u kojem se pretapa burna umjetnička povijest i živahna kreativna sadašnjica, kao što je Stefaniensaal u Grazu, dvorana iznimne akustičnosti i klasične ljepote. U takvom ambijentu prekaljeni glazbeni veteran kao što je Bryan Ferry nije mogao omanuti.
Predizvođačica večeri Judith Owen bila je oboružana bubnjarom, čelisticom i violinisticom dok je sama prebirala tipke po klaviru. Njen hrapavi glas je primjereno začinjavao pjesme filane slojevima americane i baroknog popa. Svoj nastup ova pjevačica blago do umjereno promukloga glasa zaključila je podrhtavajućom verzijom pjesme “Aquarius” iz mjuzikla “Kosa” koja je u solaži imala malo pravovjerne gudačke psihodelije.
U točno 21 sat na sceni se ukazao Ferry s devetočlanim pratećim sastavom. Uvodne “The Main Thing” i ” Slave To Love” izazvale su oduševljenje u publici. Čak su i kukovi potpisnika ovih redova radili pojačanim tempom i u proširenom opsegu kretanja. Treća “Ladytron” evocirala je smjelost i bezobrazluk ranih dana koji su, bar prema mislima potpisnika ovih redaka, premalo trajali. Valjda se zato i zovu rani dani. Vizuali (rotirajuća svjetla, staklene kugle i slično) podržali su psihodelični senzibilitet pjesme. Ferry je na simboličkoj razini sin albuma koji je baš 1. lipnja slavio 50. rođendan, “Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band”. Kao što su Beatlesi 1967. eksperimentirali sa svim i svačim te posebno naglašavajući vizualni dio glazbe, tako je i Bryan Ferry u svoje pjesme stavljao svašta da bi na kraju opet to zvučalo kao pop.
U svoj nastup u Grazu Ferry je ubacio sve što voli, od velike američke pjesmarice, preko pop-hitova iz svoje karijere do obrada Boba Dylana i Neila Younga. Glas mu je bio jasan, čuo se dobro, možda je izgubio malo svoje snage, no za osobu koja je u osmom desetljeću života ovo je pojam vitalnosti. “Like a Hurricane” je uspješno odrađena i još važnije, toplo prihvaćena posveta Neilu Youngu koja je u progresivnom, floydovskom razrađivanju teme zadržala ukletost i patos originala. Da, “Simple Twist of Fate” je zvučala simpatično, no “Like a Hurricane” je ipak bila nešto drugo.
Novu dozu zabave donijele su rasturačine “Take a Chance With Me” (u skraćenom izdanju), “Remake/Remodel” i uznemirujuća, meditativna “In Every Dream Home a Heartache” sa zasljepljujućom kombinacijom svjetala i bubnjeva. Samo naivni mogu vjerovati da Ferry neće iskoristiti sve osobitosti koje mu scena pruža, istini za volju, ne toliko za trčanje po sceni 110 metara s preponama a la Mick Jagger, no svjetlosni efekti, akustika dvorane, pjevanje i naoko nehajna gestikulacija samog Ferryja uvjerljivo su podupirali ionako jake pjesme. “Svaka čast na Avalonu i solo-hitovima, ali prva dva albuma su prva dva albuma”, pomislio sam kad je izvodio “If There Is Something” s debija Roxy Music u kojoj se i prateći sastav iskazao s nekoliko krasnih instrumentalnih solaža, od kojih se istakla ona na saksofonu. A onda je Ferry zapjevao “More Than This” i “Avalon” i shvatio sam da sam manjina. “Love Is The Drug” je podigla publiku poput zvona budilice u 6 ujutro. Istu je energičnost publici isporučila “Virginia Plain”, s kojom je zatvoren regularni dio.
Bis je otvoren s “Let’s Stick Together”, a nastavljen s “Do the Strand”, koja je ipak malo izgubila dozu drskosti i prepotencije koja je krasila studijsku verziju.
Moment večeri i logičan kraj koncerta zbio se na možda najboljoj obradi Beatlesa, odnosno Johna Lennona svih vremena: tko Ferryu ne bi oprostio ispad ljubomore kad onako elegantno ponizno pjeva “Jealous Guy”? Jedino što se Ferryu ne bi moglo oprostiti je bezobrazno brzo paljenje svjetala nakon što je pjesma završila. Stotinjak minuta je zadovoljilo sve prisutne i dalo im je manje-više sve po što su došli. Nema se što zamjeriti.
