U općoj retro-pomami koja već tri godine otvoreno hara koncertnom scenom čitave bivše države, Leb i sol su čitavo vrijeme stajali nekako po strani. Publika i mediji maratonski su razmjenjivali glasine o mogućem povratku Štulića, pa o hoću-neću natezanjima Bijelog dugmeta, oni eklektičniji zagovarali su još jedan reunion Haustora… Stefanovskog i ekipu nitko ni da spomene.
Kao da nikome nije niti palo na pamet da bi se, među svim nanovo i jednokratno okupljenim izvođačima, mogla naći i virtuozna skopska četvorka. A oni su čitavo vrijeme mirno radili obrnuto od trenda i na kraju – ispali najveći. O čemu se radi?
Za detonaciju spomenutog retro-trenda, kapu valja skinuti Mirkovićevom dojmljivom filmu “Sretno dijete“. Nostalgija i euforija zbog reanimiranih prošlih vremena bili su toliki da su brzo postali glavnom temom svih medija. No, bez obzira na njihovu podršku, film, te izvrsnu knjigu, priča o reanimaciji Novog vala se (koncertno gledano) relativno brzo ispuhala, budući da se Johnny ipak nije vratio, Haustor nije ponovo oformljen, kao ni Idoli, dok je Disciplina kičme ionako oduvijek bila samo svoja. 
Bez nekolicine najjačih uzdanica, činilo se da je trend u zamiranju, kada je medijska pompa oko Bijelog dugmeta vratila bolju glazbenu prošlost na sve naslovnice. Mjesecima se naklapalo samo o mamutskim koncertima, ogromnom ansamblu i trojici pjevača, a koncerti su, skupim ulaznicama uprkos, bili rasprodani u tren oka. Mini – turneja se, međutim, pokazala na brzinu sklepanim fijaskom, s neadekvatnim razglasom, pjevačima koji osciliraju i bendom koji se zvukovno raspada (o suradnji s orkestrom da i ne govorimo). 
Predviđeni megalomanski program iziskivao je puno više ozbiljnosti i priprema, ali prevaga financijskih motiva nad glazbenima (što se od Bregovića, dakako, moglo očekivati) napravila je svoje.
Leb i sol su sve napravili drukčije. Prvo, pustili su da se čitava histerija sasvim ispuše, otvorivši tako šansu da sama glazba dođe u prvi plan. Drugo, čekali su i dočekali dobar povod – dvostruku okruglu obljetnicu benda (30 godina od osnutka i 10 godina od razlaza), što je ponovnom okupljanju dalo daleko svečaniji i dostojanstveniji ton. Treće, odlučili su napraviti čitavu on-the-road-turneju od 10 koncerata u 9 gradova širom bivše države, za manje od mjesec dana: ovako zahtjevna i ozbiljna koncepcija nijednom drugom bendu tijekom retro-manije nije bila ni na kraj pameti.
Nadalje, priču su objavili medijima tek kad sve bilo zgotovljeno i garantirano da će svi uvjeti biti ispoštovani (ni traga birtaškim natezanjima hoću pjevat-neću pjevat). Zatim je uslijedio pravi biser: potpuno nova pjesma “Raspukala Šarplanina” , i pripadajući spot kao medijsko uštimavanje motora i potvrda međusobnog povjerenja.
Potom su održali dva koncerta na matičnom tlu (amfiteatri u Bitoli i Ohridu) kao zadnji test pred turneju. Ovako strpljivi i minunciozni pristup na ovim prostorima nije viđen već dugo i davao je nadu da će Vlatko, Bodan, Koki i Garo biti na jednako vrhunskom nivou kao i pripreme za njihov povratak.
Strah da će odlični Makedonci ipak na sebi nositi tragove desetogodišnjeg apstiniranja od zajedničke svirke, nestao je već u prvih pola minute koncerta, kada je se preko ambijentalne tapiserije Kokanovih klavijatura prolomio čežnjivi jauk prvog riffa “Aber Dojde Donke“. Stefanovski je temu svirao s toliko srca da se zagrebačkoj publici u krcatoj maloj dvorani Doma sportova ježila koža, a Tavitjanovi masivni bubnjevi ispunili dramatikom sav slobodni prostor.
Bilo je jasno da je bend u odličnoj formi i maksimalno željan svirke, jedino je električni kontrabas Arsovskog zvučao mrvu pretanko. “Devetka” i “Kokoška” su zvučale kao skinute sa studijske snimke (s arhaičnim ZX-Spectrumovskim klavijaturama) – samo mnogo, mnogo bolje.
Naime, ako današnjeg slušatelja išta može iritirati glede prva dva albuma grupe, onda je to svakako nevjerojatno tanka i ne-energična produkcija, koja svojom mekoćom oduzima gotovo sav naboj inventivnoj i virtuoznoj svirci. No, u ovim skladbama, kao i u “Nisam tvoj” te sjajnoj “Akupunkturi“, bend je – vrlo čvrsto držeći se izvornih zamisli – zorno pokazao publici svu energiju i dojmljivost originala ukoliko im se dade punokrvna zvučna slika. Ovo izravnavanje nepravde nanesene ranim radovima nastavilo se, pogotovu, u hipnotičkoj Bodanovoj etno-funk stilizaciji “Kako ti drago” gdje je uzeo u ruke električni bas, koji je zvučao puno moćnije i jasnije, tako da se zvuk definitivno pročistio i ostao na visokom nivou sve do kraja koncerta; posebnu rolu odigrao je Dimuševski svirajući ‘pastirske’ pasaže na klavijaturama s okusom flaute.
Prvi svirački vrhunac koncerta bio je, začudo, neočekivani instrumental “Marija“, gdje je, umjesto studijskog jazz-hard-rock veza, mekanija gitara Stefanovskog proizvela veoma dojmljivu elegiju za električni kvartet, što je dobilo logični nastavak u velikom favoritu publike, sentišu “Talasna dužina“, čiji se wah – wah solo definitivno oprostio s ponešto introvertiranim prvim dijelom koncerta. Dok se u publici konstatiralo kako Stefanovski još uvijek može i solidno pjevati, bend je zakotrljao “Dikijevu igru“, broken-beat kao stvoren za Tavitjana i solo na bubnjevima. Energija kojom je bend prašio ovaj heavy-rock s blagim dahom psihodelije u Kokanovim orguljama, bila je ogromna, ali brzo zasjenjena još većom silinom Tavitjanove solo točke, koji je upotrijebio svaki komad ogromnog seta bubnjeva i udaraljki raspoređenih oko sebe (i zbog kojeg smo mu jedva vidjeli glavu).
Ovacije je, međutim, brzo utišala meditativna izvedba skladbe “Ručni rad“, obilježen krajnje suptilnim unisonim soliranjem gitare i basa Stefanovskog i Arsovskog, što je zamračenoj dvorani dalo ugođaj svemirske kapsule usred kozmičkog putovanja. “Kumova slama” i “Ajde sonce zajde“, pak, potvrdili su dojam da Leb i sol zvuče bolje nego ikad: svim skladbama bilo je dodano taman toliko improvizacija da ni u jednom trenutku ne zvuče šablonski i naštrebano, ali bez da pritom upadnu u mogući virtuozni ego – trip: sve su izvedbe, do kraja koncerta, zvučale čvrsto i nerazvučeno (što nije bio slučaj na koncertu u Lisinskom prije 11 godina, upravo suprotno).
Bodanov all-round solo na basu posložio je pistu za skok njegovog vječno mladog, nabrijanog rock’n’roll “Skakavca”, koji je rasplesao publiku. Opori blues “Živa rana” povukao je direktnu usporedbu s albumom “Akustična trauma”, ali večerašnji Leb i sol zvučao je veće i koherentnije čak i od maksimalno konciznog, žestokog koncerta iz 1983.!
Istina, tada u Kulušiću nije bilo Dimuševskog, ali bez obzira na to, večerašnji koncert je plijenio ozbiljnošću, jasnoćom i predanošću, čak i u poskočicama kakav je (za ovu prigodu) elektrificirani “Kalabalak“. Potom je koncert ušao u završnu fazu najavom Stefanovskoga o ‘jednoj od najdražih skladbi svih u bendu‘ – “Bistra voda” je uistinu jedna od pet najljepših skladbi čitavog opusa Leb i sol, što se dobro vidjelo i u gotovo pobožnoj atmosferi u publici, kojoj međutim nije trebalo dugo da zajedno s bendom počne skandirati sedam osmina u ritmu, što je već poznati uzlet za ionako dramatični trade-mark Stefanovskog, “Jovano, Jovanke“, također daleko sažetiji i moćniji nego prije 11 godina, s pravim hard-rock prašenjem prije odjave teme.
Duo vokalnih skladbi – “Čuvam noć od budnih” / “Mamurni ljudi” jednako je dobro držao energiju kao i instrumentali, što je još jedna razlika od zadnjeg koncerta u Lisinskom. Pritom je Stefanovski pokazao sve vrline pinkfloydovskog – okruglog video-zida na kojem su svi željni tajni gitarističke tehnike mogli pratiti rad prstiju na dužem hard-blues-solu u kojem je bilo svih mogućih efekata, konjskog njištanja, reverba i svega što jedan gitaristički freak može poželjeti, a potom je, očekivano, sve to preraslo u urlanje motora i publika je eksplodirala na “Kao kakao“, možda i najprecjenjeniji hit grupe, ali ga je bend odradio iznimno srčano, pogotovu monumentalni Tavitjan s krvničkim udarcima po timpanu (tako da se i vaš novinar zatekao kako u ritmu maše stisnutom šakom prema bini).
Armenac se i inače čitavi koncert doimao daleko najnabrijanijim članom sastava: ali s kakvom je unutrašnjom napetošću ušao u “Uči me majko, karaj me“, bilo je uistinu fascinantno. Čitava dvorana je umjesto upaljača svijetlila ekranima mobitela, što je stvorilo zvjezdanu noć idealnu za golemu ljubavnu patnju rastrzane slavenske duše koju je bend s naglaskom na Stefanovskom, bezgrešno oslikavao. Jedino je tješilo, primijetio je netko u publici, da ovo nije kraj.
Bilo je i više nego očito da će skoro do kraja ispunjena dvorana (gotovo popunjene bile su i sasvim bočne, slijepe tribine) prije srušiti tribine nego otići bez bisa. Nakon povratka, uslijedilo je prvo iznenađenje: “Raspukala Šarplanina”. Sasvim nova, tek koji mjesec stara skladba zvučala je apsolutno u rangu s boljim radovima grupe iz najjačeg perioda, recimo “Akupunkture”. Zarazni etno motiv, prijeteći rock riff i himnični refren na kraju možda jesu isproban recept – ali kvragu, to još uvijek zvuči svježe i transično…
Odličan uvod u kraj bisa za navijačko “Skopje” na kojem je publika pala u novi delirij. Stefanovski je pokazivao papir sa set listom na video-zidu kao dokaz da nema više. Bilo je uzalud: zvučalo je kao da svatko u dvorani nastoji proizvesti bilo kakav zvuk ne bi li još jednom dozvao bend na binu. Naravno da su uspjeli: slavenska krv radi svoje, a i u zraku se počeo osjećati miris rastanka, tako da smo dobili distorzirani, vedri i raspjevani “Čukni vo drvo” kojim je cjelovečernja radosna vibracija u dvorani napravila puni krug i učas načinila istinski praznik zajedništva, a onda, na opće iznenađenje, žestok, nabrijan i nimalo sentimentalni “Country“. To je bio kraj.
Ili je trebao biti. Ideja da možda zadnji put vidimo Leb i sol, a pogotovo u ovako superiornom izdanju kao večeras, natjerala je sve u publici da poderu usne fućkajući, a ono malo grla što je još ostalo čitavo, do kraja podrapaju. Da je sve ovo dobrano više od običnog – odličnog koncerta Leb i sol su pokazali popevši se i na treći bis, sa skraćenom verzijom “Uči me majko, karaj me”, kao živi dokaz da je sve uistinu odsvirano, a svjetla u dvorani su se tijekom izvedbe upalila tako da smo se svi, koji smo sudjelovali u ovom vrhunskom doživljaju, jasno vidjeli, zajedno s glazbenicima na bini.
Ukazanje Leba i soli potvrdilo je ono što smo svi već znali – u pitanju je svirački i kompozitorski najmoćniji sastav na ovim prostorima, čiji su umijeće i mogućnosti na uistinu svjetskoj razini. Ono što, međutim, nismo pretpostavljali je da će jedan naoko standardni i prilično ‘domaći’ rock-koncert biti tako ozbiljno i tehnički besprijekorno pripremljen (na ovo potonje smo, čini mi se, već pomalo i zaboravili, zahvaljujući srozavanju estradnih prilika).
Ono što, međutim, nismo mogli ni slutiti, jest činjenica da su glazbenici, koji su u međuvremenu mogli sebi uzeti hedonističko pravo da polako i virtuozno ostare, nakon 11 godina pauze odsvirali trosatni koncert bez praznog hoda, pun čistog poleta i oduševljenja koje su sviračka mudrost i jasnoća bez zadrške prenijeli na publiku; kući smo išli presretni i možda 10 godina mlađi.
Toplo se nadamo da ovo nije bilo zadnje što ćemo ikad čuti od Leba i soli – jer, osim izvrsnog koncerta, nova “Šarplanina” zvuči toliko uvjerljivo da se čini kako su stari maheri sasvim spremni i za novu ploču, koja bi u regionalnoj scenskoj žabokrečini mogla biti pravo osvježenje.
Dok ne vidimo što će se zbiti, gledajte veoma dobar originalni DVD “Live In Macedonia” snimljen s prva dva ovogodišnja koncerta pred turneju, koji se pred dvoranom prodavao za svega 100 kuna kao prilog benda u borbi protiv piratstva.
Ukratko: Gorane Bregoviću, tako se to radi!
foto: t.v.
Fotografije s koncerta objavljene su u našoj foto galeriji.
