Mjuzikl: Cats
Čak ako niste upoznati s poviješću ‘fenomena’ Jellicle Ball, ako nikada niste živjeli s mačkom, dijelili dom s kućnim ljubimcem ili barem susjedstvo s čupavom lutalicom, pa stoga ne možete u potpunosti racionalno objasniti smisao koji se krije iza tvrdnje da ‘vi ne posjedujete mačku, nego mačka posjeduje vas‘, mjuzikl “Cats” će vas jednostavno očarati.
Za tu magiju nisi neophodne popularne daske West Enda ili Broadwaya,
nostalgični duh ’80-ih i mladoliki Andrew Lloyd Webber, dovoljno je i
‘malo veće kazalište’ Arene Zagreb, ‘novi život za nove generacije’ 36
godina kasnije.
“Cats” doista jesu komercijalni spektakl, nezaobilazna stanica u povijesti kazališta, klasično mjesto popularne kulture, i taj argument danas zasigurno ne bi mogao osporiti niti fascinantno oštroumni i duhoviti Tom Possum. Naprotiv, da je autor zbirke “Old Possum’s Book of Practical Cats” nekom zgodom još uvijek živ, produkcija mjuzikla bi vjerojatno pronašla način da ga ugovorom obveže na ljubazno sudjelovanje u snimanju selfija s obožavateljima, kao što je to radio Old Deuteronomy u pauzi jučerašnje, prve zagrebačke izvedbe, drugog, obnovljenog života mjuzikla “Cats” nakon povratka u London 2014. godine. 
Detaljna analiza fenomena “Cats”, od toga kako je utjecao na promjene u kazališnoj produkciji i stvaranju žanra mjuzikla u drugoj polovici 20. stoljeća, do ‘brendiranja’ književnog predloška na koji se oslanja, koketiranja s referencama na kulturni kontekst, te dugogodišnju uspješnu recepciju, svakako zaslužuje prostor nekoliko predavanja u sklopu potencijalnog kolegija “Mačke – književnost, kazalište, film”, gdje bi se Webberove mačke našle u društvu drugih, podjednako elitnih i popularnih, krznenih majstora ‘manipulacije’: “The Cheshire Cat” Lewisa Carrolla, “The Cats of Copenhagen” Jamesa Joycea, “A Street Cat Named Bob” Jamesa Bowena, možda najpoznatijih animiranih mački Sylvester the Cat, Tom Cat i Garfield, ili, s druge strane, Catwoman, samo da spomenemo neke. Iako bi nas putešestvije dotičnim imaginarijem sigurno odvele do uzbudljivih spoznaja o sličnostima i različitostima između drevnog i suvremenog kulta mačaka, pokušajmo ovdje tek odgovoriti zašto je fikcionalni svijet Jellicle Cats još uvijek čudesan i zabavan. 
Zagrebačka publika je ‘obnovljenu’ ekipu “Mačaka” s West Enda imala prilike jučer premijerno vidjeti u prigodno preobraženoj Areni, gdje je mnogima, uz kokice i pivo, za apsolutni doživljaj nedostajao samo još ‘video wall’, ali tu nije kraj priče, budući da su, zbog iznimno velikog interesa publike, zakazane i dodatne izvedbe za 23. i 24. ožujka. Ovisno o tome što vam je važnije, prodanost ulaznica i isplativost produkcije ili mogućnost da raskoš koreografije i kostimografije izvođača imate prilike doista i vidjeti u intimnijoj atmosferi, a ne naprosto proizvoljno kombinirati pojedinu mačku sa songovima i glazbom, prema tome oblikujete i mišljenje o Areni kao o adekvatnom prostoru za izvedbu ovog zahtjevnog mjuzikla.
Ako ste sjedili na parteru ili na donjim tribinama, još ste i mogli vizualno uživati u izvedbi, ali ljudi na gornjim, višim tribinama vjerojatno nisu mogli primijetiti kako Gusu ili Growltigeru drhte šape. Međutim, gornje tribine su sigurno primijetile da mikrofon nije upaljen upravo tijekom songa Bustopher Jonesa. 
Uklonimo li ove tehničke nedostatke, uz napomenu da su obavijesti organizacije preko razglasa tijekom pauze bile doista nerazumljivo tihe, koordinacija čitavog Jellicle čopora, od rasvjete, specijalnih efekata, do maski, scenografije, plesa, akrobacija, pjevanja, sinkronizacije pokreta i glazbe, je besprijekorna, što je publika i potvrdila u valovima ovacija, kao i nakon završne točke, nestrpljivo iščekujući bis.
Bilo da ste kostimirani, i pomalo zbunjeni, ‘mačić’ iz prvog reda na parteru s kojim je Rum Rum Tugger kratko zaplesao, ili iskusna ‘mačka’ s tribina koja je već proživjela nekoliko života, Jellicle Cats su vam nesumnjivo izmamile osmijeh, a možda, čak i potaknule na razmišljanje o stihu ‘Cats are much like you and me’.
Budući da je mjuzikl izrastao na temelju 14 pjesama T.S. Eliota o različitim mačkama iz zbirke “Old Possum’s Book of Practical Cats”(1939.), Andrew Lloyd Webber je za izgradnju zaokružene glazbeno-scenske priče oko Jellicle Balla u radnju uvrstio lik mačke Grizabella, the Glamour Cat. Dotična mačka je također osmišljena prema stihovima T.S. Eliota, ali istoimena pjesma nije uvrštena u prvotno objavljenu zbirku, zanimljivo, izvorno namijenjenu upravo djeci pjesnikovih prijatelja i suradnika. Novi život Grizabella je stoga dočekala upravo u inačici mjuzikla “Cats”, budući da kao oronula, odbačena, ranjiva i usamljena mačka, živeći u sjećanjima na davne dane slave, ljepote i sreće o kojima pjeva u antologijskoj ‘Memory’, teži povratku u čopor. Očekivano, prema zakonitostima sretnog završetka, jednako kao da ste udomili napuštenog mačića s ulice i osigurali mu dom, Old Deuteronomy odabire upravo Grizabellu kao mačku koja će se ponovno roditi i započeti novi život kao jedna od Jellicle Cats.
Lloyd Webber je kroz Grizabellu uspio stvoriti ljepilo koje u kontekstu mjuzikla povezuje ostale rasplesane i raspjevane mačke sa smetlišta u noći Jellicle Moona u intermedijalni, intertekstualni, interaktivni kazališni spektakl. Ono što je prema proučavateljima za T.S. Eliota predstavljalo ‘tužan’ sadržaj za mlade čitatelje i stoga neprikladan za objavljivanje, u načelu, zabavnoj “Old Possum’s Book of Practical Cats”, u vještoj interpretaciji, mogli bismo reći postmodernoj reciklaži s naglaskom na sentimentalne ljudske dimenzije, preraslo je u gotovo prosvjetiteljsku, ironičnu i poučnu basnu o odbačenosti, različitosti, žaljenju, snovima, sjećanju, prihvaćanju prošlosti i početku novog života.
“Cats” naprosto imaju sve što je potrebno kako bi dotakle širok krug publike, stvorile ‘efektnu iluziju’ kazališta u kojoj istovremeno uživa šestogodišnjak i ozbiljnija, odrasla ili stručnija, u svakom slučaju starija publika, koja će možda prepoznati zanimljivost izvedbe ‘teatar u teatru’ tijekom predstavljanja mačke Gus/Rumpus. Uspjeh mjuzikla ne proizlazi samo iz uravnotežene kombinacije teksta i glazbe, tj. prilagodbe engleskih, osobito rimovanih, stihova T.S. Eliota, čije reference u ovom slučaju sežu do tradicije domišljatih oblika limericka Edwarda Leara, scenskoj izvedbi, tijekom koje jezično raslojavanje naglaska pojedine mačke gotovo simetrično prati društveno raslojavanje odgovarajućeg ‘humaniziranog’ lika mačke, dok orkestralna glazba Lloyd Webbera songove izvrsno dopunjuje s kulturalnim kontekstom različitih glazbenih tradicija, od rock opere, funka i jazza do kabarea, što opet doprinosi dinamici razvoja radnje, odnosno postizanja atmosfere ili opisu vještine, osobine mačke (npr. napetost, dramatika, neizvjesnost pri dolasku Macavity, the Mystery Cat).
Bez dojmljive koreografije čitavog ansambla, primjerice step plesa i stiliziranih kretnji kojima se imitiraju poze mačaka, komičnih gegova na tragu Charlieja Chaplina ili cirkuskih akrobacija Mister Mistoffeleesa, bez odličnih vokalnih interpretacija, točnije, uvježbanog spoja maske, kostima, plesa i pjevanja kod svakog pojedinog izvođača, uz pratnju brojnih specijalnih efekata (dim, eksplozije, rasvjeta) i interaktivnog skakutanja izvođača među publiku, šarm mjuzikla “Cats” naprosto bi izostao.
Ako još niste osmislili tri različita imena za mačke s kojima živite, mjuzikl “Cats” će sigurno probuditi klice kreativnog eksperimenta u vama. Nemate li, s druge strane, prilike pogledati preostale dvije zagrebačke izvedbe s povratničke turneje, a zanima vas zašto svaka mačka baš mora imati tri različita imena, uvijek možete biti praktični i prionuti čitanju “Old Possum’s Book of Practical Cats”, ma gdje god bili.
