Nakon što su u zadnji tren otkazali nastup na ovogodišnjem Wiesen festivalu i nakon što je najavljeni rujanski datum prebačen na prosinac, Ash su u subotu konačno zasvirali u bečkom klubu Flex. Koncert je bio rasprodan, što je bio dobar znak, iako je popularnost benda u kontinentalnom dijelu Europe nemjerljiva s onom koju uživaju na Otoku.
Ash sam prvi put gledala prije šest godina, neposredno nakon izlaska albuma “Free All Angels”, kada je u postavi još bila gitaristica Charlotte Hatherley. Nakon njene odluke da se posveti solo karijeri, Ash je ponovo trio, a niti pridjev ‘sjeverno irski bend’ nije više aktualan, budući da su dva člana benda preselila u New York gdje Ash imaju i vlastiti studio u kojem je snimljen i njihov zadnji album “Twilight of the Innocence“.
Koncert je započeo s “Meltdown“, prvom stvari sa istoimenog albuma iz 2004. Najvažniji kotačić benda od samih početaka, Tim Wheeler – pjevač, gitarist i tekstopisac – iako već duže vrijeme u New Yorku, još uvijek nije izgubio britanski naglasak, a i dalje je vjeran svojoj prepoznatljivoj Gibson Flying-V gitari. 
Nakon Charlotteinog odlaska, njegova uloga u bendu još je naglašenija – možda malo i prenaglašena, jer sam imala osjećaj da se pojava benda na stageu svodi samo od njega, dok su Mark Hamilton i Rick McMurray tek usputni, prateći članovi (iako bi vas markantna figura užasno visokog Marka Hamiltona mogla zavarati, ali čovjek je tijekom cijelog koncerta bio potpuno neprimjetljiv).
Jedna od prvih stvari koje su izveli bila je i prekrasna “You Can’t Have It All“. Nisam se još potpuno navikla na novi album, ali ovo je definitivno još jedna od zaraznih melodija proizašlih iz pjesmarice zaljubljenog Tima Wheelera (“When I get high, you always bring me down, Everything I try hit the stony ground, Got me so confused and now you’re feeling good, Ever changing moods, I don’t know what I should do…“).
Već na početku odsvirana je i jedna od meni najdražih pjesama Asha uopće – “A Life Less Ordinary“, dok u najbolje krenutke koncerta spadaju još i vrlo obećavajuća nova stvar “Ritual” te “Walking Barefoot“, još jedan od ‘ljetnih’ favorita s albuma “Free All Angles”.
Charlottein odlazak ne osjeti se toliko u zvuku benda, iako je neupitno da su s dvije gitare zvučali puno energičnije, koliko u njezinoj karizmi na stageu. Zanimljivo, Charlotte se u isto vrijeme također nalazila u Austriji, ali nešto zapadnije, u Innsbrucku, gdje je nastupala u sklopu svoje solo turneje.
Zvuk ćemo zaboraviti, ali zato je publika bila ugodno iznenađenje, no najveće iznenađenje bila je fenomenalna izvedba pjesme “Renegade Cavalcade“. Nikada nisam mislila da ću napisati tako nešto za neku pjesmu s “Meltdowna“, ali “Renegade Cavalcade”, s publikom koja pjeva umjesto Tima, bila je apsolutni vrhunac večeri, u čijoj sjeni je ostala čak i “Girl from Mars” koja mi je inače jedna od najboljih pjesama u svemiru. Još jedan dokaz kako uvijek postoje pjesme koje su nepravedno podcijenjene.
Za bis su ostavili “Goldfinger” sa prvog albuma te “Burn Baby Burn” koja je zaključila set listu, malo ipak presporu za moj ukus – nažalost ne sa onako lijepim sporim pjesmama poput “Sometimes”, već dosadno sporim poput “There’s A Star“.
Koncert je morao završiti do 22:30 jer je tada počinjao nekakav DJ party – jedina stvar koju ne volim na zapadnjačkim koncertima jest kad vas odmah nakon završetka zadnje stvari tjeraju van pa ne možete pošteno ni probaviti koncert.
Uspjela sam samo dograbiti set listu, ali nažalost vidjeti i krajičkom oka kako bend na ulazu u backstage dočekuju roadiei i dijele im ručnike, nda… Ash u Hrvatskoj? Zašto ne, ako su mogli rasprodati Flex, uopće ne sumnjam da bi rasprodali i KSET. Bez backstagea i ručnika.
Set lista:
Meltdown
Orpheus
You Can’t Have It All
A Life Less Ordinary
Shining Light
There’s A Star
Angel Interceptor
Clones
Ritual
Walking Barefoot
Polaris
Kung Fu
Renegade Cavalcade
Blacklisted
Oh Yeah
Girl From Mars
Twilight of the Inocence
End of the World
Jack Names the Planets
Goldfinger
Burn Baby Burn
