GusGus + dRUMELODY
Srijeda je bila dan za klupski party u zagrebačkoj Tvornici Kulture uz dugovječnu islandsku atrakciju GusGus, kojoj, od svih žanrovskih pridjeva kojima ih se nastoji ukratko definirati, najbolje pristaje složenica electrosoul. Publiku je prije glavnih zvijezda u klupsku atmosferu uspješno uveo dRUMELODY aka Berin Tuzlić. Sredina radnog tjedna po definiciji možda nije idealan dan za odlazak na party, no iskusni hodočasnici klupskih koncerata u Zagrebu su već odavno usvojili naviku kombiniranja izlazaka s radnim i privatnim obvezama, tako da problema s opuštanjem nije bilo.
GusGus su u svojim počecima bili kolektiv multimedijalnih glazbenika, danas su duo kojeg čine vokal Daníel Ágúst Haraldsson i DJ Birgir Þórarinsson (oba originalni članovi, s tim da je Birgir jedini koji je u grupi od početka bez prekida). Pomalo čudno zvuči činjenica da je od albuma “Polydistortion” – albuma s kojim su se GusGus probili i jednog od najboljih (i pomalo skrivenih) diskografskih dragulja devedesetih – prošlo točno 20 godina. OK, kako godine odmiču, u puno situacija vas zatekne to shvaćanje koliko su zapravo odmakle, no kad pričamo o glazbi, s GusGus je to možda više izraženo nego kod drugih.
Tada, te 1997., prije mp3ca, Napstera, Myspacea, iTunesa, Facebooka, streaming servisa, smrti CD-a i povratka vinila, GusGus su bili zadnji krik mode koji smo si mi mladi hipsteri (samo što se tada ni ta, danas pretjerano upotrebljavana riječ, nije baš koristila) međusobno presnimavali na kazetama. U međuvremenu se dogodilo sve ovo što sam maloprije nabrojao. Tehnologija je dakle doživjela nekoliko revolucija, distribucija glazbe je ušla u svoje najturbulentnije razdoblje koje i dalje traje, no sama glazba kao da je svoju evoluciju usporila. Naime, “Polydistortion” bi slobodno mogao proći pod album iz 2017., no nikako ne bi mogao proći pod album iz 1977. Između 1977. i 1997. dogodile su se tektonske promjene u samom (pop) zvuku; između 1997. i 2017. baš i ne.
GusGus su se u tih dvadeset godina dosta promijenili. Eklektizam s početka karijere je zamijenjen jačim naglaskom na partijanerski house zvuk, a to je smjer u kojem će nastaviti i na nadolazećem albumu “Lies Are More Flexible”, sudeći po novim pjesmama koje su izveli na koncertu, među kojima je bilo i dosta instrumentala. Na nastupu uživo to je još više naglašeno pa su tako udarni singlovi, poput “Over” s njihovog komercijalno najuspješnijeg albuma “Arabian Horse” iz 2014., dodatno podebljani gotovo guettovskim (bez namjere da taj pridjev zvuči pejorativno) himničkim nabojem, a i stare stvari, poput “Believe” s “Polydistortion” koju su izveli na početku koncerta, preodjevene su u ‘klupske’ aranžmane.
Preodijevanje je naravno plus. Birgir ističe da GusGus za svoje nastupe aranžmane svih pjesama osmisle ponovo, što rezultirala dužim i uvijek drugačijim verzijama pjesama. Tome i služe nastupi uživo, inače bi mogli pustiti playback. Birgir je u razgovoru za naš portal također rekao da za dugovječnu, uspješnu karijeru moraš biti pomalo ekscentričan, a te ideje se on svakako držao svojom scenskom pojavom, održavši cijeli koncert u tajicama i na visokim štiklama (što je i solidan fizički pothvat).
Filmski pedigre benda do izražaja je dolazio kroz light show. Svjetlosni efekti su naglašavali emocije pjesama, u pojedinim su trenutcima izvodili trikove koji su podsjećali na filmsku montažu i kadriranje. Glavna zvijezda nastupa ipak je bio Daniel koji je, osim što je cijelo vrijeme neumorno plesao, svojim vokalom stvarao onu ključnu ljudsku vezu koja izdvaja GusGus od drugih sličnih electro izvođača. Slično kao i kod Depeche Mode, s kojima su GusGus surađivali i koje uvijek ističu kao velike uzore, Danielov (poput Daveovog u slučaju DM) vokal je ono što stavlja soul u ‘electrosoul’.
Pred kraj koncerta, GusGus su uspješno doveli atmosferu klupskog partyja do vrhunca, rasplešavši doslovno sve prisutne. Klupskog partyja s dušom.
