Fear Factory + Devin Townsend Project + Infernal Tenebra
Jesenski maksi ciklus dvoranskih zagrebačkih metal koncerata koji je krenuo u rujnu, za ovu su godinu okončali Fear Factory i Devin Townsend Project u Tvornici kulture.
Ciklus je to tijekom kojeg je velika većina metalaca mogla pronaći ponešto za sebe. Počevši od rujanske močvarne kombinacije deatha i blacka uz Suffocation, Marduk, Vreid, Carach Angren, preko uvijek atraktivnog Soulflya (Tvornica), pa folk/prog rock/gothic/heavy listopadskog programa Pogona Jedinstvo uz Ensiferum, Anathemu, Paradise Lost, Accept i njihove suputnike, sve do tvorničke industrijalizacije uz Devin Townsend Bana i Fear Factory.
Ne treba tu zaboraviti ni ambiciozne i hvalevrijedne projekte United Bands vs. Crowd, Metalstorm Fest III, Reanimacija ili Liburnian Battle, koji su za osnovni cilj imali promociju domaće scene, pa se tako može reći da je jesen za ljubitelje metal zvuka bila dosta raznovrsna i samo oni najčangrizaviji nisu za sebe mogli pronaći ama baš ništa.
A finale uz Fear Factory i Devina Townsenda ponudilo je jedan od boljih happeninga među svim spomenutima. Za ovu prigodu, nekakvim, valjda plastificiranim ‘zidom’ pregrađen Veliki pogon Tvornice kulture stvorio je gotovo pa idealnu podlogu za intimniju, a bogme i užareniju atmosferu, što se tijekom večeri pokazalo punim pogotkom, jer bi se preko 300 ljudi sigurno ‘utopilo’ u njezinoj normalnoj veličini.
Prigodu da otvore večer dobili su naši death/thrash metalci Infernal Tenebra, i to kao stvorenu za prvu promociju pjesama s novog albuma “New Formed Revelations”, od kojih im je bila sastavljena i set-lista. Poprilično statičan nastup uz nedostatak brzine i energičnosti u pjesmama koje na prvi dojam ne djeluju potentno, pomalo čak i ravnolinijski, popratilo je više od sto ljudi, a tek nekoliko je glasnije podržavalo bend.
Također, kompletan sound bio je pretih za nastup benda takvog profila, pa se tu može tražiti dio uzroka u izostanku očekivane razine glasnoće nastupa, a posebno se na momente dosta slabo čula ritam gitara. A i nekakav čudan odabir glazbe (doduše skroz utišane) sa VH1 na platnu iznad stagea nije se uklapao u nastup. No sve u svemu, možemo reći da je Infernal Tenebra svoj set u trajanju od nešto manje od pola sata odradila – pristojno.
Set-lista:
Entropia
Failed Leaders Museum
Blood Stained Canvas
The Art of Survival
Happily Depressed
Damage Control
Kratka pauza i nastup co-headlinera, multigenijalca Devina Townsenda, koji je od samog početka pokazao svu raskoš svog glazbenog talenta, ali i svu svoju ljudsku pristupačnost. Naime, tijekom cijelog koncerta, ne samo između pojedinih trackova, maksimalno se zabavljao s publikom, bio totalno opušten, konstantno komunicirao, dolazio na rub stagea i dobacivao ekipi iz prvih redova, radio kojekakve grimase i uglavnom šaljivim dosjetkama održavao i zadržava napaljenu, ali istovremeno i opuštajuću atmosferu.
Posebno je zanimljivo da njezin visok intenzitet nije splašnjavao kako je nastup odmicao, već naprotiv, bio je sve jači i jači, sve konkretniji i konkretniji, sve vatreniji i vatreniji, pa se tako ekipa koja je od početka s određenom skepsom promatrala nastup s vremenom glasnije i mobilnije uključivala u njega. Nastup koji je bio nabijen energijom, vrlo glasan, agresivan, prepun pozitivne vibre s vrlo dobrim soundom, a obilježavala ga je i promjena glazbenog outfita, s obzirom da su Devin i basist Brian često mijenjali gitare, a na vratu Devinovih isticao se svjetlucavi logo benda.
Gitarskim sekcijama dominirao je Ryan, koji je osim preciznim izvedbama, fascinirao i tjelesnim gimnastičkim sposobnostima, a u pozadini su se izmjenjivali kadrovi iz Devinovih spotova i kojekakve animacije, što je nastup činilo uvjerljivijim i kompletnijim. Jedini ozbiljan problem koji se nazirao bilo je povremeno slabije čujno pjevanje, čemu nije razlog bila samo Devinova prehlada.
Set-lista bila je posložena na način da može zadovoljiti većinu fanova, s obzirom da je iz svih važnih faza bilo po nekoliko pjesama, a počelo je kronološki, s “Truth”, “Regulator” i “War” iz 1997. i 1998., s albuma “Ocean Machine: Biomech” i “Infinity”. Uslijedio je miks pjesama s albuma iz sredine 2000-ih. i novijih izdanja, na koje je publika ponajbolje reagirala (“Planet of The Apes” ili “Sunday Afternoon”), no highlight koncerta bio je u finalnom dijelu, kojim su dominirale pjesme s ovogodišnjeg izdanja “Epicloud”, “Kingdom” i “Lucky Animals”, uz koju se posebno zabavljalo podizanjem ruku na refrene, a euforiju su izazvale i “Vampiria”, “Juular”, te još jedna nova stvar, “Grace”.
Bio je to kraj koncerta koji je, uza svu punu koncentriranost i usredotočenost publike na njega, istovremeno djelovao opuštajuće, baš onako kako treba izgledati subotnji večernji izlazak. I baš onako kako treba izgledati nastup benda koji iza sebe ima još jednog izvođača, pa je malo je reći da su Devin i ekipa ugrijali ekipu za Fear Factory. Prije da su je užarili.
Set-lista:
Truth
Regulator
War
Planet of The Apes
Sunday Afternoon
Supercrush!
Kingdom
Vampiria
Lucky Animals
Juular
Grace
Za razliku od Devina, koji se nekako ujednačeno ‘prošetao’ karijerom, Fear Factory je svoj uvjerljiv i samopouzdan nastup koncipirao na način da su u njemu dominirale pjesme s najranijih i najuspješnijih albuma, onih iz devedesetih. Oni koji su ih gledali u Zadru pamte da je to bio daleko najlošiji nastup Metalfesta, traljav, nedorečen, nesinkroniziran, ukratko – nikakav, no zagrebački je bio gotovo dijametralno suprotan.
Od početka visoko elektriziran, bend je s publikom od prvih trenutaka bio na ‘ti’ (i obrnuto), popunila su se prazna mjesta i energija je prštala na sve strane. Gotovo širi no viši, Dino je često izmjenjivao pozicije na stageu s novim basistom Mattom, ostvario blizak odnos s publikom iz prvih redova, Burton (s majicom naših Mass Hypnosis) vokalno je bio sasvim pristojno uvjerljiv, ne i na najvišem nivou zbog evidentnim problema s visokim clean izvedbama i ‘borbe’ s tonalitetima, no zato je ostvarivao jako dobar kontakt s publikom.
Doduše, počelo je nakon nekoliko uvodnih pjesama, no vidjelo se da se s odmakom koncerta i njegovo raspoloženje popravljalo. Izuzmemo li povremeno prejake bas gitare, ostatak sounda bio je na pristojnoj razini, gitare su bile jasne, bubanj istinski razvaljivao (Mike Heller), a vokali jasni koliko su to mogli biti s obzirom na Burtonovu problematiku s glasovnim modulacijama.
Početak je bio očekivan, s novom pjesmom “The Industrialist”, no već od druge i treće pjesme “Shock” i “Edgecrusher”, s albuma “Obsolete”, postajalo je jasno da koncert neće biti koncipiran po novom albumu, prema kojem je, uostalom, i turneja dobila ime.
Nešto prije centralnog dijela koncert je obilježen pjesmama s komercijali okrenutog albuma “Digimortal” (“Acres of Skin” i “Linchpin”, njihova vjerojatno najeksponiranija pjesma u medijima), a nakon nove pjesme “Recharger”, posljednja trećina u potpunosti je pripala onima s prva dva albuma, “Soul of a New Machine” i “Demanufacture”, što je njihove fanove doslovce bacilo u delirij.
Naprosto, stjecao se dojam da nisu očekivali ovako nešto i više je nego ugodno iznenadio ovakav rasplet, pa su na te pjesme iz sebe izbacili sve vrste dobre i loše energije, očistili dušu i tijelo i nakon ovoga će sigurno regenerirani u neke nove pobjede. Do nekog novog susreta s omiljenim im bendom.
Set-lista:
The Industrialist
Shock
Edgecrusher
Smasher/Devourer
Powershifter
Acres of Skin
Linchpin
Resurrection
Recharger
Martyr
Scapegoat
Demanufacture
Self Bias Resistor
Zero Signal
Replica
Nije da se nije očekivalo ovako nešto, nije da je čudno, no velika većina je ovaj koncert, ponajprije zbog vrlo diskutabilnih desetak godina Fear Factorya, iščekivala s određenim rezervama. Većim ili manjim. No nakon ove večeri, svi koji su poštovali Fear Factory nemaju baš nikakav razlog da to ne čine i dalje, a Devin Townsend, pak, je persona posebne vrste. Koju čim pogledate, shvatite da je – genijalac. Tako običan genijalac, kakvi oni obično i jesu.
