Ono što je jednom predstavljalo strateški plan za opće uništenje klasičnih normi – u ovom slučaju vezanih uz pojam glazbe ili u slučaju grupe još popularnije, ‘arhitekture – sada je isključivo lijepo upakirana buka.
Einstürzende Neubauten davnih su dana predstavljali prijetnju koncertnim halama i art-galerijama, zbog čega su im oni preživjeli, koji su svjedočili takvom izljevu bijesa od strane metalnog i inog otpada u rukama ovog berlinskog avangardnog kolektiva, vjerojatno ‘zahvalni’ za trajno oštećenje sluha kao vječnu uspomenu na dane kad je ‘srušena novogradnja’ bila opravdanje za čin demoliranja u (anti)umjetničke svrhe.
Postaje pomalo otrcano ali uvijek je u tom kontekstu zgodno napomenuti primjer njihovog zajedničkog nastupa s Frankom Toveyem i Genesisom P-Orridgeom ranih osamdesetih, u prostoru londonskog Instituta za suvremenu umjetnost (ICA), kada se urušila cijela jedna zidna površina kao rezultat korištenja brojnih ‘instrumenata’ čijom su bukom Einstürzende Neubauten običavali prekršiti sve moguće decibelne zakone.
Danas međutim grupa svoju ‘tešku industriju’ tek profesionalno odrađuje, gotovo na dnevnoj bazi – bilo u obliku regularnih albuma, ekskluzivnih izdanja ili uvijek rado viđenih/slušanih nastupa uživo, a kakvom smo svjedočili i 15. travnja u Močvari, u velikom prostoru tvorničkog kompleksa Jedinstvo. 
Ono što je izostalo u pogledu tog, nažalost ne baš iskorištenog prostora za koncertna i slična događanja, jest to famozno industrijsko ozračje – hladnog, golog betona. Međutim, dotični prostor je više nalikovao golemoj udobnoj sobi no gdje je unatoč dobrom zvuku, kako je koncert odmicao, mnogima zbog manjka zraka bilo uksraćeno da do kraja uživaju u nastupu grupe.
Svi ostali koji su izdržali nepodnošljivu vrućinu i povremen, još nepodnošljiviji žamor publike, bili su nagrađeni jednim vrlo dobrim nastupom. Kultni Berlinci prošli su impresivan i dalek put od nedokučivih, (auto)destruktivnih zvučnih ekperimentatora do sofisticirane skupine profesionalnih glazbenika koji se sada mogu doslovce igrati svakim mogućim rekvizitom, bez problema pronalazeći inspiraciju odnosno idealan zvuk; dok uvijek iznova oduševe svojim uvriježenim instrumentima, među neobičnijim trenucima s ovog nastupa, svakako je bio N. U. Unruhov tretman sa stiropornim komadićima kojima je usred pjesme proizvodio neobičan zvuk nalik laganom pucketanju vatre ili oku duhovit prizor upotrebe vibratora na basu od strane Alexandera Hackea ili Jochena Arbeita na električnoj gitari.
Dok je najnoviji studijski album Einstürzende Neubauten – “Alles Wieder Offen” uspio zadovoljiti prosjek, uživo cjelokupan materijal funkcionira daleko bolje. U usporedbi s njihovim prošlim gostovanjem u Zagrebu, u dvorani Pauk prije pune četiri godine, ovaj je nastup imao bolju kvalitetu.
Uživo Einstürzende Neubauten još uvijek iznose tu svoju industrijsku improvizaciju na vidjelo, nimalo ne manjkajući energijom; nastup elegantnog Blixe sada je više cabaretski i podložan baladičnim pokušajima, dok škart-metal u kombinaciji s klasičnom, na trenutke i pop-melodijom uz spontani šapat, poprimaju manje apsurdan oblik – tu sad dominira autorska zrelost koja nije nužno i prednost, pošto su Einstürzende Neubauten zaista bitno informirani donedavnim Blixinim angažmanom s Nickom Caveom.
S druge strane na vidjelo su povremeno izlazili oni grubi trenuci njegovog, pomalo pokroviteljskog odnosa spram pojedinih članova benda – kao i isforsirano, jezivo formalno obraćanje publici, po čemu je konkretno upravo Blixa pokazao koliko zapravo ne gaji osjećaj poštovanja prema vjernom slušateljstvu.
Primjerice kad vam frontmen jedne ovakve grupe ponovno nastupi s rečenicom “Dobra večer Zagreb, lijepo je ponovno biti ovdje – posljednji put kad smo nastupili, ovo je bila druga država…” (pogađate koja). Koliko je publika upoznata s činjenicom da je isti ovaj uvod Blixa imao i u Pauku prije četitri godine, možda je i nebitno ali takve se rečenice pamte i u ovom slučaju je već na početku čovjek uspio narušiti kakvu-takvu iskrenost cijele priče.
No ako izuzmemo ovakve verbalne kikseve, nastup je prošao izuzetno dobro – energičnim uvodom s odličnom temom “Die Wellen“, Einstürzende Neubauten prate gotovo identičan redoslijed pjesama s posljednje studijske ploče – nižu se baladična “Nagorny Karabach“, mantrična “Weil Weil Weil” i energična “Let’s Do It a Dada” koja se svojim ritmičkim aranžmanom vrlo vidljivo poziva na čuveni “Yu Gung”.
Kod ove je izvedbe grupa na duhovit način vjerno dočarala djelić atmosfere izvornih dadaista – trenutak u kojem je N. U. Unruh nastupio u kostimu nalik onom kakav je običavao nositi Hugo Ball, ostaje jedan od najimpresivnijih trenutaka s nastupa, pritom izvevši svoj solo-recital po uzoru na čuvenu neartikuliranu dadaističku ‘fonetsku poeziju’.
Između ostalih, u nastavku su uslijedile odlične izvedbe “Von Wegen“, “Ich Warte“, “Unvollständigkeit“, uz ponajbolju temu sa spominjanog albuma – “Susej” i naravno naslovnu “Alles Wieder Offen” koja je izvedena u sklopu bisa. Čak je i najslabija pjesma s albuma, “Ich Hatte Ein Wort” uživo prošla vrlo solidno.
Slušajući ih uživo, jedna druga činjenica ostaje nepobitna – unatoč Blixinoj dominaciji i striktnom vođenju benda, bez takve impresivne palete perkusivnog otpadnog materijala kojim upravo N. U. Unruh i njegov kolega, noviji član Rudolph Moser uobličavaju i stvaraju tako moćne strukture, danas relativno suhoparno Blixino naricanje ili njegovi grubi pjevački pokušaji bez obzira na perfekcionizam koji pokazuje, vjerojatno ne bi ostavili takav autentičan dojam.
Njihova metalička estetika zbog koje Einstürzende Neubauten još uvijek uživaju svoj kultni status, kod publike i dalje potiče skrivenu želju za nekakvom rekonstrukcijom njihova dva, složit ćemo se, najpopularnija komadića buke – “Tanz Debil” ili spomenuti “Yu Gung”. No grupa radije pribjegava klasičnom kompromisu izvevši par tema s komercijalno nedostupnih, popratnih izdanja uz nešto popularnije komadiće iz novije faze (s albuma “Silence is Sexy” i “Perpetuum Mobile”), raspoređene u sklopu regularnog dijela nastupa te dva prigodna bisa.
Kao stabilna petorka Einstürzende Neubauten pokazali su da ne manjkaju duhom – unatoč istaknutom škrtom obraćanju publici i ponavljanju formalnih gluposti samo da bi zadovoljili administraciju, počastili su nas jednim od ponajboljih koncerata početkom ove godine, a Močvaru kao takvu, ako je vjerovati brojnim najavama i špekulacijama u tisku, ispratili u njezinu (privremenu?) mirovinu…
foto: Iva Jila Mahalec
Fotografije su objavljene u našoj foto galeriji.
