Duran Duran na Šalati: Mogli bi ovako još sto godina

    1634

    Duran Duran

    210Kn - 290Kn
    Datum i vrijeme: Utorak, 29.8.2017. @ 20:00
    Mjesto održavanja: Šalata Zagreb

    Duran Duran su se okupili kao bend prije gotovo četrdeset godina u Birminghamu, a to je otprilike bio prosjek godina njihove publike na sinoćnjem koncertu na zagrebačkoj Šalati. I to je za svaku pohvalu, jer je riječ o bendu koji je definirao new wave zvuk pop muzike kroz osamdesete, preživjeli su promjene članova, evoluirali su kroz devedesete i ostali relevantni u dvijetisućitima. Ok, neće više imati hitove kakve su zakucavali u svojem najproduktivnijem razdoblju, ali imaju više generacija vjerne publike što su i dokazali rasprodanom, besprijekornom svirkom.

    Ovo je koncert koji su mnogi čekali jako dugo; ne samo nekoliko mjeseci koliko se gradio hype oko zagrebačkog koncerta, neki su ga – poput mene koji ih prati još od vrtića, kad me hipnotizirao spot za “Wild Boys” – čekali desetljećima, doslovno.

    foto: Leonora Bedić

    Došli smo na svoje, dočekali smo Duran Duran, jedan od najvećih pop bendova svih vremena. Stariji su, ozbiljniji, frontman Simon LeBon više ne skače po stageu onoliko kao kad je imao dvadeset i nešto godina, ali i dalje zrače karizmom, energijom i, jednostavno rečeno, vidi se da su ti ljudi vrhunski profesionalci koji obožavaju svoj posao. Publika ih obožava i to je ono što se najviše osjetilo kroz jučerašnju setlistu od nekih sedamnaest pjesama, većinom njihovih najvećih hitova uz dodatak novih traka s albuma “Paper Gods” iz 2015. godine kojeg i dalje promoviraju ovom turnejom, a Zagreb im je bio prva postaja u novoj seriji koncerata.

    Muziku podržava

    Šalata je bila krcata, a gužva na ulazu toliko intenzivna da smo ulazili tempom pingvina koji se trude međusobno ne pregaziti. Kad konačno dođeš do cilja i nađeš mjesto na parteru s kojega se stage može dobro vidjeti, iščekivanje stvarno postane prenapeto, počinje light show, i odjednom Duran Duran su ispred tebe i startaju koncert upravo s naslovnom trakom njihovog zadnjeg albuma “Paper Gods”. I to je odličan način da se započne ovakav koncert, jer taman kad ti legne u glavu činjenica da ispred tebe stoje pop ikone, oni udare ravno u glavu i krenu svirati “Wild Boys”. Nije ni čudo da je Mirko Cro Cop Filipović izabrao upravu tu pjesmu kao svoj theme song za put do ringa, jer nema puno pjesama koje toliko nabrijavaju. Na ogromnom video zidu izmjenjivali su se motivi iz spota za “Wild Boys” i ogromni plamenovi, kao scena iz high fashion verzije Mad Maxa.

    Nakon toga, “Hungry Like The Wolf”. Kao što sam ranije spomenuo, publika većinom nije bila mlada, tako da nije bilo divljanja, ali svi su konstantno pjevali skupa s bendom, svaku pjesmu koju su odsvirali, izmjenjivali komunikaciju s bendom – jer LeBon nam se više puta tijekom koncerta obratio – mahali rukama, vadili smartphonove, ispoštovali legende. Zatim se na video zidu pojavljuje pokojni Sir Roger Moore kao James Bond i Duran Duran odvaljuju još jedan hit, “A View To A Kill” iz istoimenog filma u kojem glumi Grace Jones, a ona danas ima koncert u Puli, u sklopu Dimensions festivala.

    Tempo se tada usporava. LeBonu se pridružuje jedna od dvije backing vokalistice i ide “Come Undone”, jedan od njihovih najvećih hitova devedesetih kojim su dokazali da njihova moć nije izumrla s gašenjem trenda new wavea. Slijede “Last Night In The City” i “What Are The Chances”, zatim LeBon najavljuje kako se trebamo pripremiti za plesanje, a mislim da je tada netko iz fan pita na stage zapravo bacio cipelu – za plesanje, je li.

    Sviraju “Notorious” na kojoj posebno do izražaja dolazi bas gitara Johna Taylora uz ritam bubnjara Rogera Taylora. Treba spomenuti da uz LeBona, dvojicu Taylora i klavijaturistu Nicka Rhodesa uz Duran Duran i dvije vokalistice sviraju još gitarist i saksofonist koji su toliko uhodani da zvuče i izgledaju da su s bendom od starta.

    A post shared by Muzika.hr (@muzikahr) on

    E da, treba spomenuti i izgled, jer je riječ o bendu koji je oduvijek bio povezan s visokom modom. To su ipak likovi koji su ženili manekenke koje su im glumile u spotovima. Ako ne znate, guglajte Yasmin Le Bon i shvatit ćete. LeBon je bio odjeven u srebrno plavu jaknu, mentol majicu kratkih rukava, bijele hlače i kričavo zelene patike, John Taylor u crvenu kožnu jaknu i crno crvenu majicu bez rukava, a Rhodes, našminkanih očiju kao i uvijek, u sako s prugastim uzorkom koji je izgledao kao vizual britanske op artistice Bridget Riley. LeBon je ispoštovao sve muzičare na stageu, prvo predstavio njihove pridružene članove – sorry, ali samo sam uspio uhvatiti ime gitariste Doma Browna – zatim originalne Duranovce, i sebe na kraju, bondovski: ‘Bon, Simon Le Bon’. Carski.

    Nakon “Hold Back The Rain”, LeBon se obraća publici i objašnjava kako ide pjesma koju je napisao nakon što su mu umrli majka i prijatelj. Sviraju “Ordinary World” i, bez preuveličavanja, bila je to jaka, emotivna izvedba tijekom koje sam morao suzdržavati gangsta suze. Tek uživo sam shvatio koliko je to moćna pjesma, i vrijednost njezine poruke. Onda idemo nazad u osamdesete i veselije teme s “I Don’t Want Your Love”, zatim u početak ovog milenija s “(Reach Up For The) Sunrise”, iz razdoblja kad su se bili okupili u originalnoj postavi skupa s gitaristom Andyjem Taylorom, iz čega bez pauze prelaze na refren “New Moon On Monday”.

    “White Lines”, još jedna stvar iz devedesetih i obrada hita “Grandmaster” Flasha and the Furious Five koja govori o kokainu diže publiku na noge uz pravi funk groove. Duran Duran i dalje nisu umorni i izgleda kao da i oni i mi u publici možemo ovako još sto godina. Onda se vraćaju na početak karijere i modne teme, sviraju “Girls On Film” i odlaze sa stagea, ali samo nakratko, samo da navuku publiku da viču i zatraže bis. Zapravo, otišli su sa stagea samo da se presvuku i da im stage crew donese nove instrumente i mikrofone, i onda polako kreću sa zadnjim dijelom koncerta kojeg otvaraju s “Universe Alone”, još jedne “Paper Gods” trake.

    Kreće “Save A Prayer” i publika kolektivno maše rukama u valovima – i onda ide bombastično finale. Na ekranu se pojavljuje ilustracija pop artista Patricka Nagela, Duran Duran sviraju “Rio”, u publiku stižu ogromne lopte na napuhavanje, pada kiša raznobojnih konfeta i koncert završava na totalnoj špici. Koncert za pamćenje, definitivno. Istina, nisu svirali sve hitove koje su mogli, primijetio se izostanak “Union Of The Snake”, “Is There Something I Should Know” i “The Reflex”, ali kod bendova koji imaju toliko dugi staž i ogroman katalog pjesama ne možemo dobiti sve odjednom.

    Prije nekoliko godina, na Hreliću sam za osam kuna kupio njihov album “Rio” na kazeti. Bila je to originalna kazeta, ne Jugoton, nego britansko izdanje s naljepnicom na hit singlove. Kazeta nije radila, bila je toliko izlizana da je zvučala kao žvakanje klavijatura i vokala, ali mene nije bilo briga, to mi je bio suvenir na jedan od najdražih bendova ikad. Činjenica je da je to bend s kojim sam odrastao i nisam očekivao da ću ih ikad vidjeti uživo. Stvarno, Duran Duran su pojave i sa sobom donose energiju kakvu je teško opisati. Veći od života? Da, upravo to. Na kraju svirke su rekli ‘see you soon’ i nadam se da će zapravo ponovno doći, jer nakon sinoćnjeg koncerta još jedna doza Duran Durana je itekako dobrodošla.

    Za Muziku izvještava Vuk Oreb.

    Set-lista:

    1. Paper Gods
    2. Wild Boys
    3. Hungry Like the Wolf
    4. A View To A Kill
    5. Come Undone
    6. Last Night In The City
    7. What Are The Chances
    8. Notorious
    9. Pressure Off
    10. Holding Back the Rain
    11. Ordinary World
    12. I Don’t Want Your Love
    13. Sunrise/New Moon On Monday
    14. White Lines
    15. Girls On Film

      Bis

    16. Universe Alone/Save A Prayer
    17. Rio
    Muziku podržava
    Stisni