Prvi jesenji vikend u Istanbulu. Grad napokon diše nakon tjedana bez daška vjetra, svježine. Večer je prije Dana republike – jednog od posljednjih simbola sekularizma u modernoj Turskoj žednoj svježine, tračka slobode i utopije. Svježina nekako ipak prodire. Sa Zapada. Da, da, tog političkog Zapada na koji se libimo pozvati: ‘wild wild west’ što prodire u ‘wild wild east’. Nakon dvije godine koncertne stagnacije u Turskoj, razmeđi svjetova, geografskih, ekonomskih i političkih, glazbeni velikani polako nalaze svoju postaju, ohrabreni gotovo godinu dana mirnom atmosferom.
Dubioza kolektiv nije jedan od tih koji su se dvoumili u posljednjih par godina: u Tursku su višestruko dolazili. Čak smo se na tursko-sirijskoj granici družili 2014. gdje ih je bilo spremno vidjeti čak pedesetak ljudi. Pred novi album, bosanski dub-rock orkestar u svom neumornom pohodu Europom dolaze u tursku prijestolnicu: Istanbul. Je li u pitanju Almirovo (vokal) poznavanje turskog jezika korištenog u pozivu na koncert, žudnja Turaka za neturskom glazbom ili pak Dubiozina međunarodna karijera u neprestanom usponu, teško je ustvrditi, ali Babylon Bomonti – stara tvornica piva pretvorena u koncertno-zabavni kompleks u europskom Istanbulu – bio je spreman za ‘bosanski tango’.
Kažu, dobra glazba ne treba tekst da bi doprla do čovjeka, pa tako “Volio bih” singl albuma “Apsurdistan” kao početna koncertna numera nije trebao sinkronizirano praćenje publike jer se Turci raspamećuju na saksofon u pjesmi o euroskepsi. Toliko da se, nečuveno (!), razbacuju u prvim redovima što nije milo zaštitarima (znamo to od prethodnih koncerata u ovom hipsterskom arhitektonskom raju) koji sve moraju držati pod kontrolom i na uzici (jabuka ne pada daleko od stabla) što balkanskim jaranima ne paše, buraz, i Brano s miksete intervenira da bi ‘oslobodio’ rasplesane noge.
Dubioza pred Turcima niže repertoar slično prema principu objave albuma: izmjena bosanskih i engleskih uspješnica s naglaskom na one na engleskom, iz očitih razloga. Gledajući Dubiozu kolektiv u tuđini, desetljeće nakon prvog susreta s njima u patriji, srce htjelo-ne htjelo od ponosa preskače i natiče. Bećari iz komšiluka nakon desetljeća neumornog rada nabrijaniji su no ikad; a kao kraljevi balkanske pozornice već duže vremena podigli su standarde još više, što tek slijedi vidjeti u Zagrebu na nadolazećem koncertu.
Vokalima Adisu i Almiru publika je uzduž i poprijeko jela iz ruke, ali Dubiozu u 2017. na samoj pozornici podjednako predstavlja i na pijedestal podiže svaki od članova crno-žute armije (radije bih da se vidi očita poveznica s pčelama-radilicama negoli se učitala kakva politička konotacija). Svi željni suradnje, uključenosti i showa koji publika dobrano kreira – put pod noge i na dubiozno hodočašćenje. U Istanbulu, gradu sve veće utegnutosti, izazivaju toliko uzbuđenje da mlada djevojka za njihova koncerta prosi svog momka, na očito i glasno oduševljenje i nevjericu publiku.
Jednako su uključivi i kad se radi o svojim gostima na pozornici koji su, dokazat će to i iskren interes benda, redovito predstavnici domaće scene. A ako itko u 2017. može predstavljati tursku alternativu onda je to rap div Ezhel – mladi reper i nekadašnji reggae izvođač iz Ankare koji je posljednjih godinu dana naprosto eruptirao na sceni (nešto slično našim Dječacima prije kakvih 5 godina) i postao najtraženija senzacija izvan mainstreama. S Dubiozom izvodi “Hay Libertad”, izvorno snimljenom i izvedenom s katalonskom La Pegatinom. Smisleno, obzirom na upravo proglašenu nezavisnost.
No tu je, na opći trans, i ‘dubiozna’ verzija ovogodišnjeg hita “Alo” o mutnoj transakciji momka koji treba ‘med’ od svog dilera i upada u nevolje samo da se dočepa svoje vrećice ‘zelja’. Trans! Euforija! Histerija! Skakanje! Znoj! Grljenje! Ajmoooooo! Iz sasvim drugog svijeta vokala (čudovište growla i screama) je bradonja Erdem Çapar, pjevač i menadžer, koji se bendu priklanja u obradi The Clasha “I Fought The Law” na sveopće odobrenje i pokušaje poganja.
Možda je najveće iznenađenje bilo skandiranje: “Legalize ganja” i “Smoke marijuana” u centru Istanbula gdje inače takvi istupi imaju jednostavnu recepturu od strane… onih iznad nas. Turci su bez sumnje dobili malo ‘kuraža’ i vjetra u leđa gdje je posjedovanje i pušenje trave demonsko/sotonsko djelo. U očima i redovima zakona.
S minimalnim rekvizitima (kartonski emoji izrađeni po besplatnim naljepnicama za aplikaciju ‘Viber’) nahodili su publiku kroz svoj ‘Apsurdistan’ čije se nepravilnosti, ‘bugovi’, distorzije i truleži mogu jako lako prepoznati u ovoj zemlji i primijeniti na njezino trenutačno ‘suspendirano’ stanje. Pitanje je koliko će publika čitati između redova… Ili jezika.
Međutim, ako je suditi prema nastupu u tuđini kada bend ne može i da želi pokazati najbolje od sebe, onda će zagrebačka Arena doživjeti najbolje od Dubioze kolektiv dosad jer bend uz nove, agresivnije stvari ojačane ne samo metal i rock nego i elektronički donicama, nastup uživo dorađuje gotovo do savršenstva koje će od publike iscijediti posljednju kap znoja (i piva) i poredati glasnice zbog kojih će, kao autor ovih redaka, danima nakon koncerta na poslu biti bez glasa ali s tupavim smiješkom na licu i novim zaraznim uspješnicama – himnama generacije.
