Mark Knopfler
Kad se muzičar probije s bendom, stekne svjetsku slavu, te onda odluči krenuti ‘svojim putem’, često mu ostavština bivše grupe više smeta nego koristi.
Prvi koji je jasno i glasno dijagnosticirao problem bio je John Lennon,
kad je na svom prvom konvencionalnom solo-albumu otpjevao “I don’t
believe in Beatles, just believe in me, Yoko and me, and that’s
reality“.
Mark Knopfler je s Dire Straitsima snimio šest studijskih albuma, u solo karijeri sedam ‘normalnih’ ploča, te dosta muzike iz filmova i razne kolaboracijske projekte, a u koncertnoj set-listi mu je muzika iz perioda Dire Straitsa gotovo nužno zlo, odnosno, ‘ono što prijeći publiku da ne negoduje previše’. I on bi, kao i Lennon zavapio “Ne vjerujem u Dire Straitse, samo u svoje solo-ploče“.
Nažalost, da Dire Straitsi nisu nikad postojali, odnosno, da je Knopfler snimao i objavljivao samo stvari iz svoje solo karijere, on na svojoj svjetskoj turneji ne bi svirao u Areni Zagreb, nego u Tvornici, ili uvrh glave Ciboni.
Set-lista koncerta u Areni bila je koncipirana na prezentaciji Knopflerove solo-karijere, ukupno sa četiri pjesme Dire Straitsa i naglaskom na posljednji Knopflerov solo-album “Privateering“, a koncert je bio sjedećeg tipa, jer su si Mark i orkestar željeli dati oduška u svirci.
Počelo se u 20:36 s “What It Is”, s relativno tihim razglasom i Knopflerovim glasom koji je pokopan ispod gitare, kao da je riječ o stidljivom i samokritičnom gitaristu grupe čiji se pjevač nenadano razbolio pa je hitno morao preuzeti vokalne dužnosti, a ne pjevaču i gitaristu svjetski poznatog benda koji je i nakon razlaza s grupom uspio održati karijeru na visokom nivou.
Svojom se zanimljivom kombinacijom glasno/tiho nametnula naslovna stvar s albuma “Privateering”, a Knopfler se najbolje osjećao kad je izvodio muziku direktno inspiriranu američkim glazbenim idiomima, bez mnogo ambijentala ili raznih egzotičnih zvukova kakve voli Markov prijatelj Sting.
Električni kauboj Knopfler i njegovih sedam muzičara (jednog je kolegu čak uspio zaboraviti predstaviti) držahu tehnički solidnu svirku, koja je bila sklona otići u instrumentalne pasaže (pogotovo je bila zanimljiva međuigra violine, basa i gitara).
Knopfler je nakon serije zajedničkih koncerata s Bobom Dylanom odlučio preuzeti neka njegova ‘rješenja’ koja otprilike glase: ne podilaziti publici, povremeno mrmljati u mikrofon, djelovati kao da se svira samom sebi.
Prvi jači odgovor publike trebao se čekati na pjesmu broj osam, “Romeo and Juliet”, a najviše ovacija izazvala je “Brothers in Arms” na bisu. Nije bilo “Sultans of Swing”, ni “Walk of Life”, ni “Tunnel of Love”, ni “Calling Elvis”, samo su “Telegraph Road” i “So Far Away” uz “Romea” i ‘braću’ podsjetili publiku na Dire Straitse, a ostatak muzike na sjajnog gitarista koji kao da bježi od svojih najboljih radova i želi svirati recentne komade koji oskudijevaju autorskim iskrama (to je glavni razlog zašto se toliko često u tekstu spominju Dire Straits).
Ukratko, dogodio se rutiniran nastup, no za nekog tko nije fan Marka Knopflera tek bezličan i zaboravljiv koncert koji nije opravdao cijenu ulaznice od minimalnih 270 kuna.
Set-lista:
1. What It Is
2. Corned Beef City
3. Privateering
4. Father and Son
5. Hill Farmer’s Blues
6. Kingdom of Gold
7. I Used To Could
8. Romeo and Juliet
9. Gator Blood
10. Prairie Wedding
11. Postcards From Paraguay
12. Marbletown
13. Speedway At Nazareth
14. Telegraph Road
– bis –
15. Brothers In Arms
16. So Far Away