Dozivali Dire Straitse, dobili Marka Knopflera

    4919

    Mark Knopfler

    270Kn – 550Kn
    Datum i vrijeme: Nedjelja, 5.5.2013. @ 20:30
    Mjesto održavanja: Arena Zagreb Zagreb , Lanište bb

    Kad se muzičar probije s bendom, stekne svjetsku slavu, te onda odluči krenuti ‘svojim putem’, često mu ostavština bivše grupe više smeta nego koristi.

    Prvi koji je jasno i glasno dijagnosticirao problem bio je John Lennon,
    kad je na svom prvom konvencionalnom solo-albumu otpjevao “I don’t
    believe in Beatles, just believe in me, Yoko and me, and that’s
    reality
    “.

    Mark Knopfler je s Dire Straitsima snimio šest studijskih albuma, u solo karijeri sedam ‘normalnih’ ploča, te dosta muzike iz filmova i razne kolaboracijske projekte, a u koncertnoj set-listi mu je muzika iz perioda Dire Straitsa gotovo nužno zlo, odnosno, ‘ono što prijeći publiku da ne negoduje previše’. I on bi, kao i Lennon zavapio “Ne vjerujem u Dire Straitse, samo u svoje solo-ploče“.

    Nažalost, da Dire Straitsi nisu nikad postojali, odnosno, da je Knopfler snimao i objavljivao samo stvari iz svoje solo karijere, on na svojoj svjetskoj turneji ne bi svirao u Areni Zagreb, nego u Tvornici, ili uvrh glave Ciboni.

    Set-lista koncerta u Areni bila je koncipirana na prezentaciji Knopflerove solo-karijere, ukupno sa četiri pjesme Dire Straitsa i naglaskom na posljednji Knopflerov solo-album “Privateering“, a koncert je bio sjedećeg tipa, jer su si Mark i orkestar željeli dati oduška u svirci.

    Počelo se u 20:36 s “What It Is”, s relativno tihim razglasom i Knopflerovim glasom koji je pokopan ispod gitare, kao da je riječ o stidljivom i samokritičnom gitaristu grupe čiji se pjevač nenadano razbolio pa je hitno morao preuzeti vokalne dužnosti, a ne pjevaču i gitaristu svjetski poznatog benda koji je i nakon razlaza s grupom uspio održati karijeru na visokom nivou.

    Muziku podržava

    Svojom se zanimljivom kombinacijom glasno/tiho nametnula naslovna stvar s albuma “Privateering”, a Knopfler se najbolje osjećao kad je izvodio muziku direktno inspiriranu američkim glazbenim idiomima, bez mnogo ambijentala ili raznih egzotičnih zvukova kakve voli Markov prijatelj Sting.

    Električni kauboj Knopfler i njegovih sedam muzičara (jednog je kolegu čak uspio zaboraviti predstaviti) držahu tehnički solidnu svirku, koja je bila sklona otići u instrumentalne pasaže (pogotovo je bila zanimljiva međuigra violine, basa i gitara).

    Knopfler je nakon serije zajedničkih koncerata s Bobom Dylanom odlučio preuzeti neka njegova ‘rješenja’ koja otprilike glase: ne podilaziti publici, povremeno mrmljati u mikrofon, djelovati kao da se svira samom sebi.

    Prvi jači odgovor publike trebao se čekati na pjesmu broj osam, “Romeo and Juliet”, a najviše ovacija izazvala je “Brothers in Arms” na bisu. Nije bilo “Sultans of Swing”, ni “Walk of Life”, ni “Tunnel of Love”, ni “Calling Elvis”, samo su “Telegraph Road” i “So Far Away” uz “Romea” i ‘braću’ podsjetili publiku na Dire Straitse, a ostatak muzike na sjajnog gitarista koji kao da bježi od svojih najboljih radova i želi svirati recentne komade koji oskudijevaju autorskim iskrama (to je glavni razlog zašto se toliko često u tekstu spominju Dire Straits).

    Ukratko, dogodio se rutiniran nastup, no za nekog tko nije fan Marka Knopflera tek bezličan i zaboravljiv koncert koji nije opravdao cijenu ulaznice od minimalnih 270 kuna.

    Set-lista:
    1. What It Is
    2. Corned Beef City
    3. Privateering
    4. Father and Son
    5. Hill Farmer’s Blues
    6. Kingdom of Gold
    7. I Used To Could
    8. Romeo and Juliet
    9. Gator Blood
    10. Prairie Wedding
    11. Postcards From Paraguay
    12. Marbletown
    13. Speedway At Nazareth
    14. Telegraph Road
    – bis –
    15. Brothers In Arms
    16. So Far Away

    0 Shares
    Muziku podržava