Death Grips
‘Hype’ koji se u posljednih šest godina uspio stvoriti oko američkog eksperimentalnog hip-hop sastava Death Grips gotovo da je nevjerojatan.
Isto tako je nevjerojatna činjenica da su u samo mjesec dana, otkako je potvrđen premijerni im zagrebački nastup, planule sve ulaznice za sinoćnju svirku.
Svjedočila sam zaista svim mogućim live nastupima bendova i žanrova koji bi se bez imalo problema mogli smjestiti uz onu poznatu krilaticu ‘extreme music for extreme people’, no moram priznati da na sinoćnji napad nisam bila 100% pripremljena.
Ovaj trio još od prvog mixtapea “Exmilitary” dostigao je apsolutno kultni status u jako kratkom vremenskom periodu i moglo bi se reći da su postali jedan od onih sastava koji obilježavaju svaku novu generaciju koja slijedi. Doduše, nije toliko ni začuđujuće što su uspjeli osvojiti današnju naizgled desenzitiziranu generaciju koja je već otupila na sve eksplicitne sadržaje koji im se poslužuju na pladnju.
Red za Tvornicu protezao se sve do semafora Ulice kneza Ljudevita Posavskog, tako da su mnogi strepili hoće li uopće stići na početak giga, koji je na sreću ovoga puta pomaknut za otprilike 15-ak minuta.
Rijetko kada mi se dogodi post-koncertna zbunjenost, kada doslovno nisam sigurna što se ovdje točno odigralo, no u ovom trenutku stvari su već nekako sjele na mjesto. Bez ikakvog ‘supporta’ lokalnih sastava, trio sastavljen od MC Ridea, Andyja Morina i Zacha Hilla krenuo je direktno u glavu sa svojim setom bez ikakvog obraćanja publici tijekom čitavog nastupa.
Otvorili su s “Whatever I Want (Fuck Who’s Watching)” i apsolutno devastirali sve oko sebe. Neke pozitivno, neke negativno, ali apsolutno beskompromisno, sirovo i agresivno i bez sekunde pauze. Izbacili su sve iz sebe u niti sat vremena svirke na polumračnom i minimalistički sređenom stageu bez ikakvih scenskih dodataka.
Dakako, u prvom planu je upravo energija i agresivnost MC Ridea koji se ‘pigao’ na stageu poput najesktremnije verzije Iggyja Popa koju si možete zamisliti.
Od samog starta krenulo je divljanje u publici i naguravanje u prvim redovima u kojima su ruke bile praktički cijelo vrijeme u zraku, naročito za vrijeme stvari “I’ve Seen Footage“, “No Love“, “Hustle Bones“, “Up My Sleeves“… Doduše, zvuk se malo gubio na početku, tako da se na prvom dijelu nastupa nije toliko dobro čulo na samim tribinama.
Post apokalipsu koju su donijeli na stage dodatno je podgrijala živuća sila – Zach Hill na bubnjevima koji se, po našem skromnom ukusu, mogao komotno još malo glasnije čuti. No apsolutno skidanje kape jer treba ovakav tempo izdržati kroz sat vremena svirke.
Široki raspon zvuka koji ih karakterizira ne bi bio moguć bez trećeg člana, Andyja Morina koji je zadužen za elektro beatove, na momente hipnotizirajuće i repetitivne. Sve je rezultiralo gotovo atmosferom kao na najekstremnijem klupskom partyju.
Nakon manje od sat vremena svirke, bend se pokupio sa stagea i publiku uskratio za bis. Mnogi nisu očekivali da će biti tako kratak nastup, ali s obzirom na isporučenu energiju sve više od toga bi jednostavno bilo silovanje našeg i njihovog uma.
Kolega mi je nakon koncerta nabacio sasvim interesantnu usporedbu njih kao electro hip-hop verzije Dillingera. Po svemu što smo čuli i vidjeli ta usporedba drži vodu, jer njihov gotovo futuristički performans ne može baš svatko ‘probaviti’.
Set-lista:
1. Whatever I Want (Fuck Who’s Watching)
2. Bubbles Buried in This Jungle
3. Get Got
4. System Blower
5. Inanimate Sensation
6. Hot Head
7. No Love
8. Giving Bad People Good Ideas
9. Up My Sleeves
10. BB Poison
11. I’ve Seen Footage
12. Come Up and Get Me
13. Spikes
14. I Break Mirrors With My Face in the United States
15. You Might Think He Loves You for Your Money but I Know What He Really Loves You for It’s Your Brand New Leopard Skin Pillbox Hat
16. Hustle Bones
17. Guillotine
