Dale Watson
Ono što upada u oči kod svakog iole vrijednog rockabilly ili country koncerta u Hrvatskoj jedna je posebna hrvatska zajednica kokotica, kožnjaka i rock’n’rolla za koju možeš biti siguran da te neće iznevjeriti nedolaskom.
Upadljivo jedinstveni, ti su ‘ostaci’ nekad relativno jake hrvatske rockabilly scene prva asocijacija na punu dvoranu remetinečkog CZK-a koja je Dalea Watsona prihvatila onako kako ju je on našao. Uz par godina zakašnjenja i s dva pića previše. I, naravno, jako dobro.
Nevelik prostor na jugu grada ‘ko da je simbolizirao ono što country u Hrvatskoj može privući. Malenu dvoranu ispunjenu grupicama ljudi gdje polovica prisutnih na ovaj ili onaj način pozna onu drugu polovicu, uz Watsona kao šećer na kraju večeri.
U 21 sat večer su otvorili Swampsteppersi, solidna domaća country grupa kojoj na koncertu ipak fali malo energije i hrabrosti. Pjesme koje sviraju zvuče kao klasičan country i bile su bolji dio nastupa u kojem bi pokoja dodatna riječ o bendu koji je pred publikom ili o onome što kasnije slijedi dobro došla. Tek je malo atmosferu podigla pjevačica koja se pridružila bendu u drugoj polovici nasutpa. 
Nakon toga odmor, promjene na bini i dolazak Watsona koji ovako sijed, jakog glasa i u kožnom kaputu izgleda kao country mudrac, i to onaj koji se ne libi reći da svaki country nije country i da svaki koncert nije isti. Watson, osim što zrači autoritetom u onome što radi, zrači i pozitiviom koja se nije činila odglumljena. 
Zanimljivo je da je koncert postajao sve bolji kako je večer odmicala. Koncert je počeo s “Truck Stop in La Grange”, jednom od mnogih himni kamiondžijama s kojima je onaj pravi country, o kojem toliko divani Watson, neraskidivo povezan. A atmosfera malog stajališta za kamiondžije koje ih održava budnima uz još jedan kofeinski šut neodoljiva je i romantično povezana sa slikom američke autoceste.
Jaki hrvatski štimung usred koncerta donijelo je porijeklo dvoje izvođača, mlade Celine kojoj je pradjed bio ‘hrvatski političar Mrazović’ (Matija?), i Dona Pawlaka, steel gitarista, koji na hrvatskom zna reći “hvala” i da smo “super publika”, i u čije je ime Watson sve pozvao u Austin, Texas jer “you’re practically a family”. Don voli sarmu, “some sort of Croatian sausage”, što je znao i ranije, ali je Watson, još važnije, očito u subotu shvatio koliko voli rakiju.
Bila je tu i hrvatsko-engleska obrada “Suze liju plave oči” koju je Celine davno naučio njen djed. Bez tih sitnica, možda bi koncert prošao u samo-još-jedan-od štihu, a to očito nije bio slučaj.
Najbolji dio nastupa došao je kada su jedna za drugom odsvirane “I Lie When I Drink” i “Ring of Fire“, prva krucijalna pjesma izvođača, a druga cijelog žanra, i tijekom kojih je publika još jednom pokazala da zna po što je došla. Watson je odsvirao i nekoliko obrada, ispunio želju fana koji je na koncert došao iz Norveške(!), naravno s kokoticom, i odao počast Merleu Haggardu, Cashu i Georgeu Jonesu.
Watsonov je koncert donio barem na jednu večer country u Zagreb i ponudio priliku svima da se sjete koliko je velikog utjecaj tog žanra, od Hanka Williamsa nadalje. Dobar osjećaj stvorio je čovjek koji je ponudio pravi country pod tom etiketom i koji je zapamtio previše hrvatskih imena da bi mu se mogla bilo kakva gluma ili pretencioznost staviti na dušu.
