Netko me neki dan pitao zašto idem na Bloodhound Gang, jesam li zaista fan takvog jednog benda koji gotovo da je relikvija devedesetih i tog dosadnjikavog pop MTV zvuka koji je tada vladao. Teško je bilo odgovoriti na to pitanje. Bloodhoundi ne postoji da bi se voljela njihova muzika ili da bismo bili očarani njihovom kvalitetom. Njih se dolazi vidjeti i slušati isključivo da bi se nasmijali njihovim glupostima.
Vjerujem da je onih par stotia ljudi koji su se okupili u Tvornici došlo tamo iz sličnih razloga. Kada jedan bend konstantno pjeva o takvim prozaičnim stvarima i još o tome pišu još blesavije tekstove, teško je očekivati pretjeranu ozbiljnost u live nastupu. Pretjerano je očekivati ikakvu ozbiljnost.
No, prije nego što se dotaknem samog Bloodhound Ganga, potrebno je reći par riječi o dva mlada benda koji prate naše headlinere na gotovo cijeloj turneji. Logično je da bend koji je na petotjednoj turneji poput BHG ne može svaki dan svirati koncerte od nekoliko sati, te se od njih to ni ne očekuje. Ali, prepustiti polovicu svog vremena dvjema grupicama dosadnih premladih klinaca također nije rješenje.
Prvi su se na pomolu našli Englezi Magic Skool Bus koji su, po meni, nepravedno dobili titulu nasljednika King Prawna zahvaljujući britanskim medijima. U svakom slučaju, bila je to interesantna svirka, mješavina koječega u kombinaciji s melankoličnim saksofonom što u nekoj finalnoj računici većina naziva skaom. U svojem polusatnom repertoaru uspjeli su i rasplesati nekoliko ljudi u prvim redovima koji svoje mjesto nikako nisu htjeli prepustiti nekome drugome.
Pobogu, zašto nas organizatori gotovo uvijek udave s antipatičnim predgrupama koje su uglavnom sastavljene od mladih momaka koji sami sebe smatraju carevima radi toga što sviraju s popularnim bendovima. Tako su se ponašali i Rock Hard Power Spray iz Danske koji su moju tolerantnu dušicu doveli do granica potpune antipatije prema njima.
Bilo kako bilo, cijela priča bi bila u redu da se nisu toliko kreveljili i forsirali stav megazvijezda. Osim što im je razglas bio loše namješten te se tijekom njihove svirke od dvije gitare čula samo buka, sama muzika nije bila toliko loša – veseli old skul garage rock s povremenim vrištećim vokalima, na pragu nekog laganog punka. To je upravo ono što je sada zaokupiralo umove i srdašca mladih tinejdžerki – od Franz Ferdinanda, preko Arctic Monkeys, pa do Queens Of The Stone Age. Možda zločesto od mene, no sve je to meni iz sličnog koša.
Nakon polasatnog čekanja da se nešto počne događati, na scenu su stupili Lupus Thunder i DJ Q-Ball i započeli nastup Q-Ballovim repanjem. Uskoro se pridružio i ostatak BHG-a, na čelu s frontmenom Jimmy Popom i basistom Evil Jared Hasselhoffom koji su bili glavni zabavljači čitavu večer.
Naravno, hitovi nisu izostali – kako prošli, tako ni sadašnji. Najviše se plesalo na “Along Comes Mary“, “Foxtrot Uniform Charlie Kilo“, “The Bad Touch” i slične poznate pjesmice. Meni je osobno nedostajalo onih najstarijih stvari s njihovog starog albuma “One Fierce Beer Coaster”, no budući da su se vjerojatno htjeli limitirati na što poznatiji song list, te su pjesme izostale.
Međutim, njihov nastup se ne bazira na samoj svirki. Ako je itko svjedočio njihovom prvom koncertu u Zagrebu 2000.-te godine, znat će o čemu govorim. To je više nešto poput velikog tuluma gdje nitko nikoga ne poznaje, u pozadini svira neka vesela blesava muzika, a neki glavni frajeri s kvarta zabavljaju ekipu na što bizarnije načine. Između svake dvije pjesme, Jared i Jimmy su izvodili kojekakve gluposti ne bi li zabavili ekipu – što uglavnom i jest njihov cilj – tako su nam ispričali u intervjuu kojeg možete pročitati na našoj stranici.
Dakle, taj cijeli cirkus koji se događao na pozornici se možda nekome čini šarmantnim, nekome potpuno odbojnim, dok su neki ostali suzdržani. Kako ćete vi okarakterizirati njihove nezrele zajebancije, na vama je da procjenite. Počelo je bezazleno – natakanjem jeagera ljudima u publici, pa nakon toga Jaredovo ispijanje istog kroz ljevak. Zaplet događaja je usljedio kada je Jared razdrapao majicu, njom obrisao sve izvore tekućina na tijelu (da, SVE izvore) i zajedno sa svojim boksericama bacio u publiku.
Neki su se fanovi oduševili katapultiranjem BHG majici u publiku, iako ih je bilo posve nemoguće uloviti. I na kraju, sve je kulminiralo u trenutku kada je Jimmy Pop odlučio solo početi svirati Depeche Mode, pa je opet naš glavni zabavljač Evil Jared odlučio zabaviti publiku javnim pišanjem po Jimmyju koji to čak nije ni odbio s prevelikim negodovanjem.
To su Bloodhound Gang. Kakva im je muzika, takav im je i nastup, drugačije to ne može funckionirati. Ili ćete ih voljeti ili će vam strašno ići na živce. Ovisi o tome što očekujete od muzike. Je li 200 kuna previše za 40-ak minuta svirke i gotovo isto toliko gluparenja po pozornici ili biste radije otišli u pravi cirkus, odredite sami.
Foto: T.C.
Zahvaljujemo Olympusu za ustupljenu foto opremu: Olympus E-500 + objektivi 14-54mm + 50-200mm. Fotografije su objavljene u našoj foto galeriji.
