Pročitajte kako je vaš izvjestitelj doživio nastup njemačkih punk-rock legendi Die Toten Hosen koji je održan u Močvari pred 500-ak ljudi. U bonus materijalu ovom članku, saznajte na čiji su životni svjetonazor Hoseni izvršili presudni utjecaj, kakva je to bomba pukla u stanu blizu križanja Vukovarske i Držićeve te zašto će ovaj koncert vašem novinaru zauvijek “mirisati” na pivo…
Ima jedan strašan lik u ovom gradu. Mislim, ima ih više, al sad pišem o ovom. Lik se zove Ivica. Osim što je strašan jer piše za muziku.hr :), ima on i masu drugih kvaliteta. Jedna od njih je što ljudima koji sjednu na njegov trosjed širi horizonte. Naime, čovjek ima nevjerojatno glazbeno znanje i još nevjerojatniju kolekciju ‘remorkera’ zvuka. Masu bendova sam čuo upravo sjedeći na njegovom trosjedu. Tako je prije šesto vremena spustio jedan od mali milijun svojih CD-a u player uz kratku najavu: “Ovo je bend koji me oblikovao i utjecao na mene svojim načinom razmišljanja!”. Die Toten Hosen.
Ne pamtim koja je bila prva pjesma koju sam čuo, ali pamtim da me tad nisu oduševili. Vjerojatno zbog jezika. Općenito imam otpor prema njemačkom, a u glazbi pogotovo. Ali po sjaju u očima moga prijatelja shvatio sam da bi se valjalo potruditi i poslušat ih još koji put.
Prolazile su godine, na njegovim tulumima se tu i tamo mogla čuti pokoja stvar od Hosena. Uvijek sam forsirao da to budu coveri (Should I stay or should I go, Blitzkrieg bop, Auld Lang Syne) kako bih i ja mogao uživati, osjetiti tu vibru koju je Ivica osjetio na koncertu The Rolling Stonesa 1990. kad je Hosene, koji su nastupili kao support, čuo po prvi put.
A onda je prije nekih mjesec i pol dana procurila vijest da Die Toten Hosen dolaze u Zagreb! U stanu blizu križanja Vukovarske i Držićeve euforija. Počeli su se vaditi DVD-i, preslušavat CD-i, prepričavat anegdote iz njihove karijere i s koncerata, prevoditi tekstovi da ih i ja, koji imam nekoliko stupnjeva njemačkog u nogama, mogu što bolje razumjeti, shvatiti ideju… i u jednom trenutku, uvučen u ton i sliku Die Toten Hosen, probio sam barijeru odbojnosti prema jeziku i počeo uživati, pjevušiti njihove melodije, shvaćati poruke skrivene u stihovima, nalaziti svoje favorite među njihovim pjesmama, nadati se da će upravo njih izvesti na koncertu…
I tako smo nas dvojica dočekali dan koncerta. On obnavljajući staro znanje, a ja učeći prve lekcije uz Learning English: Lesson One i ostale albume. U srijedu rano popodne je pukla bomba: Krešo nam je sredio intervju s Hosenima! Ako je vijest o njihovom dolasku u Zagreb u stanu blizu križanja Vukovarske i Držićeve dočekana s euforijom, ova je izazvala pravu ekstazu.
U roku odmah svi su Ivičini prijatelji u Njemačkoj, koji su zajedno s njim odrastali uz Die Toten Hosen, znali da Ivica ide upoznati i intervjuirati legende njemačke punk-rock scene. Nemate pojma koliko smo u tom trenutku bili sretni što živimo u maloj Hrvatskoj u kojoj Hoseni nisu toliko poznati pa su bili voljni dati intervju web siteu kojeg gura grupa mladih entuzijasta i zaljubljenika u glazbu. To se u Njemačkoj nikad ne bi dogodilo. Nema šanse.
Neću vas puno daviti s pričom o susretu i druženju s bendom u improviziranom backstageu Močvare. Nju ćete moći sklopiti čitajući intervju s gitaristom Breitiem i gledajući fotke iz backstagea i s koncerta (uskoro će biti stavljeni na site). Napisat ću samo da je ekipa ful simpatična, down-to-earth type of guys i da je s njima bilo više nego ugodno čavrljati nekih sat vremena.
Prije koncerta smo se još stigli nakratko montirati na šank, dočekati dva frenda i uz pivo i bambus razmijeniti prve dojmove. A onda je krenulo…i to blitzkriegom!
Uletili su na stage i u furioznom ritmu otprašili legendarnu pjesmu još legendarnijih Ramonesa Blitzkrieg Bop. Puna Močvara, uključujući i kompletnu postavu Hladnog piva, dočekala ih je s oduševljenjem. Kad je krenula Hier kommt Alex, inače jedna od mojih favorita i četvrta-peta stvar koju su odsvirali, odlučio sam se probiti do Ivice u prvi red. Osjetiti bend okružen njegovim najžešćim fanovima (a bilo ih je i koji su potegli iz Austrije i Njemačke). To se pokazao kao pun pogodak.
Ispred mene Hoseni koji se ne štede, koji na ono malo kvadrata pozornice stvaraju punk-rock magiju bez zadrške, a svud oko mene oduševljena raja koja diše zajedno s bendom. U mojoj svijesti nema čvrstih granica između pjesama koje su odsvirali tu večer, sve su se nekako pretapale jedna u drugu, sublimirale u žestoku, popaljenu energiju koja je, vjerujem, pomela i ekipu za šankom u predprostoriji Močvare.
Kasnije sam, naravno uz pomoć Ivice, rekapitulirao koncert i osvijestio neke od odsviranih stvari, npr. “Bayern”, “All die ganzen jahren”, “Kein Alkohol”, “Opel Gang”, “Zehn kleine Jaggermeister”, “Should I stay or should I go” itd.
Ali u tih skoro dva sata svirke (uključujući i dva bisa) samo sam raširenih očiju i ušiju upijao sve oko sebe. Tako se, kao u fleševima, sjećam da je na nečijim ramenima sjedila djevojka samo s flasterima preko bradavica(nažalost, ta slika nije uspjela:) pa se onda sjećam artikulirane grmljavine koja je dolazila iz pravca pozornice gdje se na licima muzičara mogao pročitati trud uložen u svaki odsvirani ton, pa ekstatičnih, znojnih lica publike s rukama uzdignutim prema Campinu, pjevaču, koji je, šoumensko-punkerskim pokretima, pogledima, trikovima te moćnim glasom, dirigirao cijelim događajem i kao takav ostao dominantan u mojoj svijesti… eh, da, sjećam se još nečeg – članovi benda su za vrijeme čitavog koncerta bacali poprilične količine tekućine u publiku da ju osvježe. I, kako to kod Murphya ionako piše, na onu drugu stranu su bacali mineralnu, a na moju, točnije, na mene i samo na mene, žuju. Zahvaljujući tome, koncert Die Toten Hosena u Močvari će mi zauvijek ‘mirisati’ na pivo.
I još nešto: ovaj Internet je jebeno genijalna stvar! Jer kad bi netko poput moga prijatelja Ivice ili mene, kome glazba nije svakodnevni posao nego strast, važan dio života, mogao doći u priliku da se druži sa likovima koji u rodnoj Njemačkoj pune stadione i dvorane (ovih dana kao headlineri nastupaju na open-air festivalima Rock im park i Rock am ring!) i definitivno imaju što za reći i odsvirati?! Odgovor na to pitanje znate i sami.
