Antifašističkih pjesama nikad dosta!

    1351

    S tom porukom obratio nam se negdje sredinom koncerta Boff Whalley, vokal Chumbawambe. Od osam članova, koliko ih broji trenutačna postava benda, na stageu Aquariusa nas je dočekalo njih petero (ne znam jesu li ostali bili spriječeni ili im je to standardna akustična postava) – već spomenuti Boff, vokal i gitara, ženski vokali Lou i Judd, Neil, gitara i Richard koji je svirao harmoniku.

    No, kako god da ste ih zamišljali, s dvije nježne djevojke u rozim košuljama, oni zaista ne izgledaju kao gorljivi anarhisti koji su u stanju prolijevati vodu po britanskim ministrima ili gađati pitama u glavu Bill Gatesa. Osim glasova i povremenog pljeskanja, koristili su samo još akustičnu gitaru, harmoniku i trubu (koju je svirala Judd).

    Pjevač Boff se od samog početka nametnuo kao lider na stageu te je šalama pokušavao pokrenuti promrzlu i ne baš pokretljivu publiku, donekle mu je parirao i ženski dvojac, što se ne bi moglo reći za ostala dva muška člana, pogotovo ne za Richarda koji je većinu koncerta bio zagledan negdje u daljinu i djelovao je kao da je samo fizički prisutan. No, iako možda previše statični na pozornici, i ovako akustični bili su dovoljno cinični i sarkastični da povjerujem da sve ono o čemu pjevaju zaista primjenjuju i u stvarnosti.

    Muziku podržava

    Koncert su otvorili s “Jacob’s Ladder” koju opisuju kao ‘političko služenje cilju protiv klase’, a od starijih pjesama izveli su nam između ostalih “Homophobiu” i “Timebomb”, zatim obradu The Clasha “Bank Robber”, “The Day The Nazi Died“, jednu od najomiljenijih pjesama među fanovima, te englesku verziju “O Bella Ciao”, inače posvećenu Carlu Gulianiju, mladom talijanskom aktivistu koji je ubijen prilikom antiglobalizacijskih prosvjeda u Genovi 2001. godine (i moram priznati da stvar puno, puno bolje zvuči na talijanskom!). S novog albuma odsvirali su samo “Buy Nothing Day“, koja meni baš i ne djeluje najprikladnija za koncerte, dok je vrlo upečatljiva bila izvedba “On eBay” koju su, nažalost, ispucali već na početku, dok sam još slikala, pa ju nisam u potpunosti uspjela doživjeti.

    Iako se nisu previše umorili na stageu, svirka je trajala svega sat i 20-ak minuta, u koja su uspjeli utrpati i dva bisa, a nastup su završili s “Enough Is Enough“, velikim antifašističkim hitom iz 1993. koji je bio #1 na većini tadašnjih indie-top ljestvica, te s “Her Majesty” koja na njihov specifičan ironično-šaljiv način govori o britanskoj kraljici.

    Malobrojnu, ali probranu publiku (osim par poznatijih faca iz domaćih anarho-krugova bila je tu i skupina obožavatelja koji su doputovali čak iz Novog Sada i cijelo vrijeme koncerta su razapinjali crveno-crnu anarhističku zastavu!) nije omela ni hladnoća ni snijeg da dođu do Jarunskog jezera i mislim da ipak svi možemo biti zadovoljni s ponuđenim jer ovakav bend se nema prilike vidjeti svaki dan i ostaje tek žaljenje što nisu svirali duže.

    Mislim da ne bi bilo više ljudi niti da je ulaz bio besplatan (ulaznica je inače bila 80 kn) iz jednostavnog razloga što je Chumbawamba bend čiji je osebujan rad i glazbeni izričaj prilično nepoznat široj publici, a za to su djelomično krivi i mediji koji očito nisu zainteresirani što ‘tamo neki anarhisti imaju za reći’, već im je daleko važnije na naslovnice njihovih vrlih tiskovina stavljati kojekakve domaće poluproizvode.

    Žalosno je samo što je više ljudi došlo na redovnu Aquariusovu večer srijedom, nego što ih se pojavilo na koncertu.

    0 Shares
    Muziku podržava