Bend Stampedo započeo je s radom još tamo u ’90-ima, a danas se još uvijek dobro drži. Prije par mjeseci izašao im je novi album “Možda stvarno“, koji je većinom vrlo dobro prihvaćen, i od strane publike i od kritike, pa je to bio i glavni motiv za razgovor s njima, odnosno s njihovom frontmenicom Ivankom Mazurkijević.
Kako to uvijek i biva, Ivanka je bila odlično raspoložena, veoma pričljiva, pa smo se uspjeli dotaknuti različitih tema tijekom intervjua, od uobičajenih poput novog albuma i trenutnog stanja u bendu, pa do pomalo bizarnih poput Dore i Eurovizije, te raznih slastica, posebno u vidu marcipanske lutkice koja krasi album.
Dugo nije bilo Stampeda s novim izdanjem… Što se u međuvremenu zbivalo s bendom? Došlo je do nekih promjena u bendu?
Da, istina, ali su one i prilično davne. Naknadno, prije nekih četiri godine došao nam je novi član Dalibor Zovko, tako da sada imamo original Splićanina, zbog čega smo stvarno multi-kulti u hrvatskom smislu jer smo uspjeli spojiti sve krajeve ‘naše lijepe’. Super je on, super pjeva i super je gitarista, pa nam je uzeo neke dionice saksofona i trube koje otpjeva kad si ih ne možemo priuštiti, da si platimo nekog poput Marija Božića ili Igora Pavlicu, koji su naši stalni/nestalni članovi. 
Imamo i Romanu Mlinarić koja je super basistica, a mijenja Stanka Kovačića koji je u milijun projekata, mada mu je Stampedo matičan bend. Mi svi znamo da je Stampedo odličan džeparac, uvijek je i bio, a u proteklih pet godina mi obilazimo rock klubove, gdje vidim da spadamo u tu neku rock zajednicu zbog odličnog prijema od strane posjetitelja. 
Sada se malo pooštruju svirke, zovu nas ljudi koji nas ni ne znaju, jer kada ti izađe album i zavrti se neka stvar, ljudi te zovu na razne ‘invente’ koji su muzičarima novac, a ne zadovoljstvo. Tako se podupla ili potrodupla… Postoji li uopće ta riječ, potrodupla, ma ne postoji, ali sam ju ja sad izmislila, (smijeh)… U principu, imaš više svirki, ali ne po svojim mjestima… Da ne zvučim sad nešto bojažljiva ili nepto, ali svirke po shopping centrima ili sličnim mjestima glazbenicima i nisu baš drage, tu ne otkrivam nikakvu toplu vodu…
Mora se od nečeg živjeti…
Ako ne živjeti od toga, onda barem da se nastavi s time. Mi, u principu, investiramo da bi reinvestirali…
Da li se u Hrvatskoj može živjeti samo od glazbe?
Pa mogu neki… Ako u glazbu i računaš da se dobro namjestiš, negdje na radiju ili televiziji, da radiš i reklame… Može, glazba je širok pojam… Ali ako uzmeš bend, samo CD-i i koncerti, tu ostanemo na samo dva-tri imena koja to mogu i oni se uvijek izmjenjuju. Znači, dva-tri benda prije deset godina nisu ista kao i ova danas. Mogu dodatno pojasniti na svom primjeru:
Kroz svoju glazbu sam dobila priliku da pjevam u dječjim emisijama, da pjevam u “Čarobnoj ploči” gdje smo Jasna Bilušić i ja pjevale, a nije nas se niti vidjelo, samo na odjavnoj špici, to je bila neka plaća. Tu su neke reklame, pa vodim u Gorici Klub 100, to je isto glazba, zovem bendove i slično, pišem glazbu za kazališne predstave, biram glazbu, radim glazbu… Ako gledaš tako široko na glazbu, onda da, ali ako gledaš samo Stampedo, koncerti, CD-i, onda ne.
Da se još malo vratimo na same promjene u Stampedu… Što se dogodilo s dosadašnjim glavnim autorom Javorom Jeićem? Da li je on još uvijek član Stampeda?
Da, on je još uvijek član Stampeda, samo što je po svom izboru odlučio se povući iz tog svijeta jer je on oduvijek bio, recimo, pravi umjetnik, dok smo mi bili polu, a sad smo pravi ili nismo, ne znam… Njega su zato neke stvari smetale u tom glazbenom svijetu, pogotovo koncerti u zadimljenim klubovima, to mu se nikad nije sviđalo, ali se htio baviti glazbom.
I dalje piše pjesme, za album je napisao dvije pjesme, napravit će i za sljedeći album, uskoro izlazi singl “Pošalji mi srce”, koja je njegova stvar. Znači, on je punopravni član benda koji ne svira. Tako je npr. i Romana punopravni član benda makar ne svira sve gaže jer ne treba stalno mijenjati Stanka. Široka je ta Stampedo zajednica.
Nedavno je izašao vaš novi album “Možda stvarno“. Kako si zadovoljna s reakcijama na njega?
Ja sam i više nego zadovoljna. Mislila sam da će ljudi biti puno kritičniji s obzirom na veliku stanku i kritike trećeg albuma koje su bile loše. Ipak ljudima, pogotovo novinarima i kritičarima, je u glavama ostalo da nas smatraju ozbiljnim bendom, umjetnicima, makar se mi bavimo vrlo neozbiljnom glazbom. To je stvarno pošten pristup. Možda je to i zbog toga što su neki članovi i studirali glazbu, pola benda su profesionalni muzičari, a druga polovica bezveze, s filozofskog…
Mi smo se na početku postavili onako, kao da smo nešto posebno, pa je to vjerojatno i ostalo dio tih dojmova. Naši koncerti su pravo veselje, makar nam to ne uspije svaki put, kao npr nedavno na skupu informatičara u Zadru nismo uspjeli rasplesati publiku. Zapravo, malo jesmo, ali nije to bilo kako inače znamo.
Uvijek se trudimo, imamo vesele koncerte, ljudi plešu jer imamo živahne ritmove, pa kad snimimo album koji je nešto melankolično-šansonjerski, čak bih rekla i spor, to je ljude začudilo što je i dobro jer da smo napravili brzi, mambo-ska-bla izgledalo bi da podilazimo nekom tom trendu, trenutku u kojem smo mi sad prepoznati. Meni je drago da to nije tako ispalo, a s druge strane o tome je bespredmetno raspravljati jer kakva je glazba izašla iz tebe, izašla je i točka. Da li je to dobro ili ne, nek to ljudi procjene.
Mnogi su ga okarakterizirali kao simpatično ostvarenje… Da li je krajnji cilj Stampeda zabaviti publiku na sezonu-dvije ili se ipak nadaš da će pjesme Stampeda potrajati duži niz godina?
Ovo drugo… Mi se bar nadamo jer su pjesme baš napravljene da žive u bezvremenskom prostoru, tekstualno nemaju nikakvu poveznicu s danas, nemaju nikakav karakteristični moment pa bi voljela da one potraju, ali jasno nam je da na albumu, ako se svemir udobrovolji, samo jedna preživi. To je tako nekako po nekom matematičkom ključu jer čak i s tog trećeg albuma koji nije bio prihvaćen je preživjela “Plaža snova”.
Svaki album, bez obzira na bezvremenost tekstova, donosi neke pjesme koje će umrijeti. To i sami muzičari shvate prilikom proba za koncerte, da se neke od pjesama na koncertima uopće neće svirati, makar smo prije dva mjeseca bili uvjereni da hoćemo. Odjednom ne valja i nije to to. Pjesme su ko kućni ljubimci, neki žive duže, neki kraće, a sve jednako voliš.
Na albumu ponovno ima svega, od šlagera, swinga i kabareta, pa do tradicionalnih pop melodija s kojim nas je Stampedo već ranije ‘kupio’… Od kud ideje za tolikim miješanjem žanrova? Kako uspjevate kroz svo to ‘šaranje’ opet ostati potpuno svoji?
Moram priznati da smo mi jedan od prvih, ne znam da li smo prvi, koji su na ovim prostorima počeli s tim kolažiranjem, spajanjem… To je bio taj naš plus. Nije to ništa proračunato, mi tako jednostavno tako funkcioniramo. Veliki smo zaljubljenici u glazbu općenito! Ja, kako vodim taj klub, vidim da mi se sviđa i hip-hop i jazz i etno i metalci i rock, a vidim da publika nikad nije ista.
Nas je vrlo malo koji volimo svu vrstu glazbe, ali ono najbolje od toga. Npr. ja gledam Eurosong i među onim pjesmama ima nekoliko dobrih, pogotovo na ovom zadnjem, Laka je bio pregenijalan, pjesma mu je bila kao neka Stampedova, nema veze s mozgom, ali na kraju shvatiš da ima veze s mozgom. To mi je tako super, tako ja i živim. Tako sve prenesemo i u bend, jedan je klasičar, jedan voli pop, ja sam bila punkerica, alternativka, jedan je bio jazz i to se tako valjda sve spoji u jedan đir, a svi volimo etno.
Da li se to osjeti neki jal za Eurovizijom? Da li možda i Stampedo jednog dana vidimo na njemu?
Mi smo se prijavili na Doru prije nekoliko godina s pjesmom “Sayonara” s drugog albuma, ja sam trebala biti gejša, a oni samuraji koji na kraju naprave harakiri. Pjesma je bila odlično zamišljena, ja kao gejša karikirano pjevam. A odgovor od uprave Dore je bio da se ne zafrkavamo s tom važnom institucijom Dore i da više ne šaljemo takve pjesme gdje se izrugujemo tom velikom inventu. To je bilo to. Tko ne kuži, ne kuži.
Svi su vam tekstovi su ljubavni. Da li je ona glavni pokretač Stampeda?
Apsolutno, i nas kao osoba i samom bendu. Nikad nismo bili materijalistički, kroz bend je prošlo mnogo ljudi, muzičara, 40-ak prijatelja, 20-ak ih je bilo glavnih, i svima je bila ljubav na prvom mjestu. Možda je samo jedan dečko ganjao pare poslije.
Prilikom recenziranja albuma, našalio sam se s pjesmom “Pored tebe”, za koju sam rekao da mi zvuči kao da ju pjevaš samo meni… Kome je ona namijenjena?
(Smijeh)… Uglavnom, ne bi vjerovao, ali to je Šuljo namijenio jednoj mojoj bivšoj ljubavi, ali kako je to lijepo završilo, u miru, shvatili smo da je pjesma dobra ovako i onako, pa da ju možemo transformirat tako da ispadne kao da ja pjevam svojim dečkima. Šuljo, Danijel Šuljic, je zapravo redatelj i animator pa u pjesmi ispada da njemu pjevam jer užasno želim biti u njegovom crtiću.
Jedan od najdojmljivijih momenata na “Možda stvarno” je pjesma “Snijeg”… Zvuči gotovo netipično u odnosu na ostatak materijala.
Da, to je moja pjesma… Mislim, imali smo dosta muke jer si mi uvijek zadamo neku temu i onda se s njom gombamo. Ovaj puta nismo imali tol’ko tema, kol’ko smo imali potrebu da svi budemo autori. Zaključili smo da ako mi ne možemo nakon 13 godina bavljenja glazbom napraviti nešto autorski, nek crknemo svi…
Onda sam ja bila najgora, jer moje su pjesme najmanje stampedovski zvučale, baš kao ova koja je vrlo melankolična, ali i ozbiljna, pravi ozbiljan melankoličan pop. Nema tu ništa stampedovskog, osim možda kad sa slomljenom glasnicom ispuštam zvukove. Dečki su rekli da je stvar super i da ide na album. Niti Stampedo ne smije robovati sam sebi.
Najgore je kad se nekom bendu dogodi, što se ovdje nije dogodilo , što mi je i najdraže od svega, da robuje sam sebi, svojim utjecajima. To bi ispalo da ne možemo napraviti neku stvar koja ne kolažira.
“Oprosti mi” pak je druga krajnost, s jakim romskim štihom uz refren ‘trajna nina nina nena’…
Mi smo konstatno ljubitelji baš tih glupih refrena, poput ‘papšuvari pap pap’… Jednostavno obožavamo takve besmislene riječi. Volimo i kada pjesma ima samo jednu riječ. To je simbolika ničega, ne mora sve imati nekog značenja, pa zato volimo te gluposti, a ta “Oprosti mi” je Stankova želja, jer smo uvijek imali raspašoj završetke koncerata, ali ova ipak nije takav raspašoj, nešto je mirnija makar ima te romske i ruske elemente u sebi.
“Možda stvarno” je cijeli zapakiran kao jedan veliki slatkiš, odnosno slastičarna prepuna raznim slastica! Tko se sjetio toga i zašto baš tako?
Ja (smijeh)! Kad sam preslušala cijeli album, zaključila sam da je to sve ljubavni kič, osim u dvije stvari. Nije sad to neka teška ljubav, već je većina albuma posvećena onoj laganoj ljubavi ‘oćeš me, nećeš me, okej’, nema tu neke tragedije… Život ne smije biti neka tragedija, neuzvraćena ljubav je isto ljubav i mi to tako nekako zastupamo.
Kada sam sve to preslušala, shvatila sam da je to sve jedna slatka priča, slatko, šta, šta, pa sam razmišljala o tom s Barbarom Blasin koja je odlična dizajnerica, koja je tu cijelu ideju prenijela u djelo. Mnogo je pomogao i Vincek koji je sam predložio da će napraviti figuricu od marcipana.
Sad smo snimili spot “Špricer” u jednoj staroj slastičarni u Gorici, pa smo skužili da volimo sve slastičarne, bilo da su vrlo moderne ili stare obiteljske. Kada želiš slatko, ne biraš previše, ulaziš u prvu i u tom je poanta, ljubav je na prvom mjestu i jede se kakva god, bez obzira da li je uzvraćena, neuzvraćena, kratka, duga, da li završi brakom ili razvodom, s djecom, bez djece, nije bitno… I onda sam shvatila kakav je to super svijet, taj svijet slastičara jer oni će uvijek profitirati dok god mi trebamo tu ljubav.
Je li živa još ova figurica s naslovnice?
Je, u podrumu mi je! Zbog ovih visokih temperatura ne stoji u frižideru da se ne bi usmrdila već je u podrumu.
Kad smo već kod slastica, kakve najviše voliš?
Ja sam luda za marcipanom, ali ne bi sebe pojela. Volim još kolače od sira, jagoda, kestene… Uh, ima toga puno. Luda sam za tim. Sad kad sam se sjetila, već mi je teško, (smijeh).
Bavila si se različitim stvarima uz glazbu? Kako danas izgleda tvoja ‘vanglazbena’ karijera?
Danas je ona dosta povezana s njom jer sam u Velikogoričkom pučkom sveučilištu, zaposlena kao programska voditeljica, pa se konstantno bavim glazbom. Tu ima puno papirologije, pa me dosta umara, više ne znam tko me zašto nazvao… Malo sam previše ‘umjetničke’ glave da bi sve to popamtila i mogla raditi, makar za sad sve ide dobro, pa ćemo vidjeti. Naravno, to nije komercijalna glazba, pa klub moli za svakog posjetitelja da dođe i ima razumjevanja.
Imam predstavu “Bembo i mine”, snimili smo novih pet epizoda… Ta djeca i te mine su i dalje veliki problem, i bit će još po posljednjim proračunima do 2040 i neke godine kad će se uspjeti tek sve razminirati… Malo smo se proširili s tom predstavom koja već igra četiri godine, mislim da ćemo sljedećih četiri igrati u Bosni… Lijepo je to s djecom, taj rad se nastavio u tom putničkom obliku… I što sam još zaboravila…
Imam ove gaže, (smijeh)… još me uvijek neki doživljavaju kao voditeljicu što je meni užasno drago jer si u glazbenom svijetu dosta vezan uz klubove, a kao voditelj vidiš mnoge druge stvari. Ja sam zadovoljna, nekad stane, nekad krene, nekad bolje, nekad lošije… Fora je taj život, upoznaš mnoge ljude, zadovoljna sam.
Prije si bila dosta na televiziji. Da li ti je sada žao što nisi?
Ne vidim neki veliki pad nakon toga kad smo bili ukinuti i kad sam ja odlučila da neću raditi neke stvari koje su bile malo čudne… primjetila sam lagani pad, promjenila sam boju kose, pa me ljudi više nisu prepoznavali. Do sada sam se mnogo odmarala, ali sada smo ponovo krenuli više sa Stampedom, to kod mene uvijek ide tako cik-cak, pa mi nije previše žao što se ne šećem onom zgradom, makar ima tamo super ljudi, ali i dosta čudnih.. Nije da baš žalim, ali bi voljela ponovno raditi, ako bi bio dobar projekt. Kako mi nisu ponudili nikad ništa pošteno, onda…
Na ljeto će biti mnoštvo festivala, hoćeš li ih posjećivati u vidu izvođača ili posjetitelja?
Pa evo, na Rokaj festu smo izvođači, sviramo na Pulafilm festivalu, Lastovu, na Korčuli je neki festivalčić na kojem sviramo… Više kao izvođač, ali ću rado otići na koncerte jer ih stvarno volim. Ne volim velike gužve kao ovo danas (op.a. intervju odražan 3.6. – Vip INmusic) i te fore, preveliko mi je to sve. Kad uđem, poklopi me sve. Ja volim više ove neke manje.
Kakvu vrste glazbe slušaš u slobodno vrijeme? Da li bi izdvojila neko izdanje koje te se posebno dojmilo u posljednje vrijeme?
U posljednje vrijeme bi svakako izdvojila Laku i njegovu sestru, luda sam za tom pjesmom (op.a. “Pokušaj”)… Mario Kovač je to nedavno pustio u klubu i shvatila sam da je to odlična pjesma za disko klubove, ako ju nemate, nabavite ju obavezno. Uz njega, mogu još izdvojiti bendove koji su meni genijalni, pa sam ih pozvala u klub. To su Damir Avdić, pregenijalan demo-bend Welcomin’ Committee In Flames, a volim jako i Hladno pivo i TBF koje stalno slušam, dobar mi je i Klaus iz Rijeke… Od stranih, nadam se da ću moći na Brucea Springsteena u Milano, samo ne znam koliko je karta, bojim se da nije nešto prestrašna.
Da li ćemo ponovno trebati čekati pet godina za novo izdanje Stampeda?
Ne znam… Godine jako brzo prolaze… Možda… Možda stvarno… (smijeh)
Kako vidiš Stampedo u budućnosti?
Ono što nikad nismo skroz uspjeli nam je dalo neku svježinu da ponovno krenemo prema uspjehu koji nam stalno odmiče… I onda to zvuči nekako apsolventski, još malo, pa hoćemo… Nismo pokazali sve što imamo, imamo još tog za pokazati… Najgore bi bilo da smo sazrijeli kao bend i da znamo da stojimo, to je osjećaj koji bi mene oblio nekom tugom… Ali ja nisam tužna jer imamo mi još puno toga pred sobom…
