Tko bi pomislio da će Sinead O’Connor nadživjeti Dolores O’Riordan? Dvije najpoznatije glazbene predstavnice dviju Irski označile su pop glazbu devedesetih svojim upečatljivim vokalima, ali i burnom prošlošću koja je nekako prije dohvatila slavujicu Dolores – frontwoman The Cranberriesa.
Braća Mike i Noel Hogan osnovali su The Cranberries 1989. u irskom Limericku, gdje su godinu dana neuspješno radili s izvornom pjevačicom da bi je 1990. preko audicije oglašene u novinama zamijenila tada 19-godišnja Dolores O’Riordan. Svojim je snažnim glasom odgovorila na novi glazbeni smjer devedesetih koji se kretao prema shoegaze melankoliji. Zvuči poznato? Taj je zvuk zadužio nadareni Stephen Street, zaslužan za produkciju The Smithsa, The Sundaysa i Blura. Street će 1993. već na prvijencu The Cranberriesa “Everybody Else is Doing It So Why Can’t We?” iz Dolores izvući najbolje: njezinu melodijsku sanjivost suprostavljenu snažnom irskom naglasku izražene teksture. Dolores trenutačno zasjenjuje distorzirane gitare benda kao potpisni zvuk The Cranberriesa i vrlo brzo od četvorke pravi temelje za ono što će se razviti u britpop, ali i najtraženiji irski proizvod u – Americi. Za to je, naravno, najzaslužniji bio Doloresin glas prilagođen pop-rock epopejama i ljubavnim baladama.
Bend debitantskom singlicom “Dreams” možda ne uspijeva odmah pridobiti britansku publiku, ali tijekom američke turneje benda opčinjavaju Ameriku i dobivaju naklononst MTV-ja, čime ih on katapulitra u međunarodne zvijezde. Ironično, nakon što prva dva singla i današnja klasika “Dreams” i “Linger” upadaju u top 10 pjesama, Britanci nanovo objavljuju album s “Linger”, ali bend ne snima prog-rock nasljednika “No Need To Argue” do 1994. On s kolosalnom himnom “Zombie” hara ljestvicama: irskim, britanskim i američkim svojim distopijskim temama koje smo svi u formi stiha nekad znali kao klinci.
Prvi Zombie na plaži
Sjećam se ljetne plaže u Vrsaru kada na mjesečini pored mora ove pitoreskne uvale najstarija mi prijateljica Sara dolazi s akustičnom gitarom i prebire po akordima “Zombie” koju tada slušam po prvi put. Godina je 2002. Adolescentski bunt, samopouzdanje i ‘svijest’ o političko-društvenim problemima sljubili su se s okusima domaćeg vina i prvim dimovima trave obuzeli su me tada kao petnaestogodišnjaka koji se na prvo slušanje ove pjesme zaljubljuje u irsku četvorku.
Sara je tada nastavila sa “Salvationom” – programatskom pjesmom o konzumaciji droge čiji smo bizarno-šareni videospot hvatali na kabelskoj ili na Hit Depou, snimali je na VHS preko starih crtanih filmova i ježili se nad narko-klaunom kao personifikacijom heroinskog pakla.
Iste godine The Cranberries na Noć vještica nastupaju u zagrebačkom Domu sportova, a ovi su klinci starcima prebalavi da bi putovali do Zagreba na koncert benda čija je najpoznatija stvar naslovljena “Zombie”, a u čijem spotu pozlaćena pjevačica pjeva uz bok prostrijeljenom svetom Sebastijanu. No prilika je bila najbolja: klinci iz provincije najbolje bi se razbacali uz prokrijumčarenu pivu na kompilaciju hitova “Stars” koju je bend tada promovirao pred hrvatskom publikom u kostimiranom izdanju. I k’o za vraga, kao i Skunk Anansie u to vrijeme, bend se razilazi… Zaboravljaju se i The Cranberries zbog sazrijevanja ukusa i izlaganja drugim glazbenim blazima sve do kraja prve godine faksa kada se javljam tadašnjem uredniku Muzika.hr, prijatelju i mentoru Krešimiru Blaževiću s, mislio sam tada, nerealnom idejom o pisanju za stranicu. Jedva 20-godišnji studoš opčinjen pisanjem o glazbi među sedam međusobno suprostavljenih bendova koje najviše voli navodi The Cranberries i odmah po slanju odgovora uredniku boji se diskvalifikacije jer je naveo tinejdžerski bend. Što će sada Krešo misliti o meni i mojim plačipičkasto-mlakim imenima?
Posebna veza s Hrvatskom
Kreši se svidjelo. Uskoro za okruglim sivim stolom i računalom u Berislavićevoj 13 dobivamo vijest da Dolores O’Riordan odlazi u solo vode prvijencem “Are You Listening?” gdje svoje vrlo, vrlo skriveno mjesto pronalazi pjesma “Croatia“. Jeste li znali za to? Nije baš da je dio službenog izdanja nego B-strana koja se nikad nije našla na ploči, no osjetili smo se posebnima, što je kolegi Siniši Dolores, koja se jedino kod nas s prvijencem našla na prvom mjestu ljestvica, potvrdila u razgovoru.
Dolores i The Cranberries određenu su vezu s Hrvatskom gajili tijekom svoje karijere i nadali smo se da će nam ponovno pokucati na vrata 2012. kada su najavljeni za tadašnje izdanje festivala INmusic. Polakomismo se za karte nastupa kojim su trebali predstaviti prvi album u više od 10 godina. Naravno, album “Roses” producirao je stari dobri duh benda Stephen Street čime se bend ne odmiče od starog zvuka ali i dalje uvjerljivo zadržava potpis, kvalitetu i status zbog kojih smo ih htjeli gledati na tom lipanjskom festivalu. Međutim, zbog tada skrivenih, osobnih razloga, pjevačica je otkazala ljetnu turneju i umjesto The Cranberries pomalo razočarano smo na Jarunu gledali (zamjenski) New Order zamišljajući što bi nam Dolores poručila s pozornice uz bok Franz Ferdinandu.
Trebat će pet godina da bend objavi novi studijski album “Something Else” čemu je prethodio niz peripetija: Dolores je javnosti 2015. godine priopćila da boluje od bipolarnog poremećaja što je vjerojatno posljedica zlostavljanja u mladosti. Ova stravična bolest dovela ju je i do anoreksije. To je ‘taj’ razlog zašto ih nismo gledali 2012. na Jarunu.
Ipak, to je nije spriječilo da s basistom The Smithsa Andyjem Rourkeom i Oléom Koretskyjem oformi grupu emblematičnog naziva D.A.R.K. Međutim, The Cranberries nije ostavila u ropotarnici burne prošlosti i mreži mračnih asocijacija te se 2017. svijetu obraćaju unplugged i orkestralnim kompilacijskim izdanjem “Something Else”. Ništa novo, ništa prijelomno, ali ima nešto u tom izdanju što godi, što je davalo nadu da će dati put pod noge i doći do nas. S nekim novim stvarima. Probudili su ponovno onog 15-godišnjaka.
Najdepresivniji dan u godini
Međutim, crni ponedjeljak obilježila je vijest da je 15. siječnja 2018. Dolores zauvijek zaspala u londonskoj hotelskoj sobi u pauzi od studijskog snimanja. Uzroci su u trenutku pisanja nepoznati, a meni apsolutno nebitni. Srce mi je slomljeno kao i 2016.
Irce i poznavatelje irske povijesti zaintrigirat će i simbolična podudarnost: Dolores je preminula na godišnjicu smrti jednog od najvažnijih Iraca svih vremena – Seana MacBridea, nekadašnjeg šefa IRA-e, Nobelovca i osnivača Amnesty Internationala. MacBride se u mnogočemu profesionalno podudarao s radom Iraca The Cranberries kao benda koji je, kao i on, pjevao u ime slobode i tolerancije.
Dolores O’Riordan uvukla se svima pod kožu kao buntovna irska vila energije koja je prskosila osobnim demonima a iste je tjerala tim vilenjačkim, nerijetko sirovim i hipnotičkim glasom što je pronosio poruku suživota i mira kojima je osobno najviše stremila u glazbenim pričama obavijenim u veo folk-popa i art-rocka. Bilo joj je tek 46. godina.
Autor teksta gostovao je u Katedri za plastičnu kirurgiju na Yammat.fm, emisija emitirana 23. siječnja 2018. posvećena je The Cranberries.
