In Memoriam David Bowie: Major Tom se odjavio, onako kako je on htio

Znali smo da to doba jednom mora doći, ali nismo to zapravo počeli prihvaćati dok se nije počelo događati.

Zapravo, možda nismo pravo počeli to prihvaćati ni tada. U najdražem stripu Stephena Kinga, “Y, posljednji muškarac na Svijetu”, radnja se odvija u postapokaliptičnom svijetu na početku ovog milenija u kojem je nepoznata pošast pokosila (gotovo) kompletnu mušku populaciju na Zemlji.U jednom trenutku jedna djevojka priča kako je razmjeri katastrofe nisu pogodili sve dok nije shvatila da su mrtve sve (muške, znači velika većina) rock zvijezde. Ta spoznaja ošamuti i glavnog junaka Yoricka, a prvi kojeg spomene je David Bowie.Znali smo da je ključna generacija glazbenika, ona koja je u velikoj mjeri definirala našu kulturu, zabavu, pa i naše vlastite osobnosti u posljednjih pedesetak godina, ušla u pozne godine. Znali smo da rock zvijezde nisu besmrtne premda se nekad tako doimaju te da će uskoro zaredati osmrtnice koje će na trenutak zaustaviti cijeli Svijet. No svejedno mene svaka takva vijest zatekne kao neslana šala, pa sam se na jedan mali trenutak zapitao je li vijest o smrti Davida Bowieja još jedan trik velikog majstora medijske manipulacije.Krajem 2013. godine Lou Reed je požurio zauzeti svoje mjesto u Panteonu rocka i tako najavio doba crnih vijesti. Prošle godine smo onda ostali bez prvaka zlatnog doba rock glazbe na ovim prostorima Vlade Divljana, bez samog kralja rock and rolla, posljednjeg pravog arhetipskog rock buntovnika Lemmya Kilmistera, bez našeg najvećeg barda pjevanog stiha Arsena Dedića. Ostali smo i bez posljednje univerzalne blues zvijezde B.B. Kinga koji je doživio respektabilne godine, no otišli su ljudi čija mjesta nije moguće popuniti. Otišle su ikone, originali.Bowieu se doduše možda ne bi svidjelo što ga nazivamo rock zvijezdom. Nije se smatrao rockerom, pa čak ni glazbenikom u klasičnom smislu. Na njega je jednako utjecao i teatar i drugi oblici umjetnosti te su njegova djela uvijek bila nešto više od glazbe, konceptualni performansi.

Već je izlizano Davida Bowiea nazivati ‘rock kameleonom’ zbog njegovih brojnih transformacija u glazbenom stilu i imidžu tijekom karijere. Pritom Bowie nikad nije bio trendsetter, no imao je neutaživu glad za istraživanjem novih smjerova i perfektan osjećaj da se uvijek nađe u centru zbivanja.

Uzimao je što je htio i zatim se strastveno poigravao s time. Upravo ta strastvena predanost novoj muzi, minuciozno istraživanje mogućnosti zadanog stila i urođena skladateljska inteligencija, osigurali su da Bowie nikad nije bio tek isprazni sljedbenik modnih trendova, već bi postao njihov integralni dio. Zato ćete ga naći na svim listama ključnih rockera sedamdesetih, zato je bio perjanica glam rocka, zato je napravio jedan od najboljih albuma bijelog soula, zato je bio ključni protagonist New romantics pokreta u Berlinu.

Uživao je u suradnjama i shvaćao ih na pravi način, kao dijalog umjetnika koji se međusobno potiču na otkrivanje neistraženih područja. Mott the Hoople mu duguju karijeru, a Iggy Pop je zbog njega od slabo poznate kultne ličnosti postao globalna zvijezda. S druge strane dozvoljavao je svojim producentima, Tonyu Viscontiju, Brianu Enou, Nileu Rodgersu te ključnim glazbenicima s kojim je surađivao poput gitarista Micka Ronsona i Carlosa Alomara, da itekako imaju autorskog utjecaja na njegovim djelima. No nikad bez Bowievog pečata, šira vizija je uvijek bila njegova.

Za Bowiea je nebo bila granica koju se trudio dosegnuti, a jednako ambiciozan bio je na artističkom, kao i na komercijalnom planu. Uživao je u planetarnoj popularnosti svog najkomercijalnijeg perioda iz osamdesetih. No, od sredine devedesetih počeo je malo po malo snižavati profil, sve dok jednog dana nije potpuno nestao iz javnog života. Onda je 2013. s albumom “The Next Day” izveo najveći comeback nekog glazbenika u 21. stoljeću.

Naslov njegovog posljednjeg albuma “Blackstar“, datum kad je objavljen, ime, stihovi i spot singla “Lazarus” sada zvuče vrlo znakovito. Očito je da je veliki umjetnik odlučio otići u velikom stilu. Osigurao je da on ima zadnju riječ.

Paradoksalno, trenutak koji najbolje pamtim sa slavnog maksimirskog nastupa U2 pripada Bowieu. Netom prije izlaska irske supergrupe na pozornicu, kad je iščekivanje dupkom punog stadiona bilo na vrhuncu, iz razglasa je glasno zasvirao “Space Oddity”. Do refrena cijeli stadion je pjevao u čast Majoru Tomu i malo tko se nije naježio.

Tamo gore na nebu nas sada čeka misteriozni Starman, u čiju čast danas cijela Zemlja pleše, “Because he blown our minds“.