Nekoć poznatiji kao bubnjar Fleet Foxes koji se odaziva na civilno ime Josh Tillman, a danas sve popularniji solo-izvođač, utjelovljenje svih hipsterskih snova, osebujni Father John Misty najavio je za početak iduće godine novi album iako je posljednji, sasvim solidni “Pure Comedy”, objavio prije svega sedam mjeseci.
Kako Father John Misty najavljuje, album je već spreman, a glazbeno bi trebao biti različit od prethodnika kojeg sam Misty opisuje pretencioznim; ovaj novi bi trebao biti brži, poletniji i napucan ‘opasnim gitarama’. Vijest sama po sebi i ne bi bila bogznakako značajna da Father John Misty nije već otkrio imena nekih pjesama s albuma koja itekako bude interes. Ili zato što su dugačka ili zato što su savršeno blesava ili, najčešće, i jedno i drugo.
Tako ćemo na budućem, još neimenovam izdanju, između ostalih slušati,”Mr Tillman, Please Exit The Lobby”, “Well, We’re Only People And There’s Nothing Much We Can Do About It” te “Ouch, I’m Drowning”, a ovo nije prvi put da se Father John Misty igra s imenima pjesama pa s prethodnika, u tom smislu, pamtimo “Things It Would Have Been Helpful to Know Before the Revolution” i “When the God of Love Returns There’ll Be Hell to Pay”.
Odudaranje je poželjno
Ovakvim se potezima Father John Misty pridružuje dugom nizu glazbenika koji pažnju na svoje pjesme, osim samim pjesmama, pokušavaju privući i njihovim naslovima koji odskaču od onoga što se smatra uobičajenim iako, podrazumijeva se, kod imenovanja pjesama nikakva pravila ne postoje niti bi trebala postojati. I baš zato što ne postoje, glazbena povijest dala nam je mnoštvo uvrnutih, začudnih, dugačkih, kriptičnih, imbecilnih ili, ako se niti jedan drugi pridjev ne uklapa, barem jednokratno zabavnih imena pjesama. Često su to imena koja se lako pamte, baš zato što, duljinom ili bizarnošću, odudaraju od nekog prosjeka.
Kao i mnogočemu u suvremenoj glazbi, tako je i ovom trendu svoj obol dao nenadmašni Frank Zappa i to još u vrijeme dok se nije moglo govoriti o trendu. Mnogo je favorita, ali za ovu priliku ćemo izdvojiti samo “My Guitar Wants To Kill Your Mama”, “Why Does It Hurt When I Pee?” i “The Voice of Cheese”. Nenadmašno.
Pink Floyd su se istaknuli s “Several Species Of Small Furry Animals Gathered Together In A Cave And Grooving With A Pict”, pjesmom o čijem se zvuku ponešto može zaključiti iz njezinog naslova. Da, ona zvuči upravo kao da male (i malo veće) krznene životinje (i poneka bez krzna) štošta rade u pećini ili bilo gdje oko pećine. Suludo je, avangardno i vrlo, vrlo čudno, ali naslov barem ne navodi na krivi trag.
Ranom Pink Floydu u spaljenosti itekako mogu parirati The Flaming Lips od kojih nas više ništa ne može iznenaditi. U njihovoj se diskografiji, barem ako je po broju riječi u imenu riječ, ističe “My Cosmic Autumn Rebellion (The Inner Life as Blazing Shield of Defiance and Optimism as Celestial Spear of Action)” instrumental kojem možda i nije potreban tekst jer, hej, dovoljno teksta je sadržano u imenu.
Nekoć vrlo popularni švedski rokeri The Hives na prvom su EP-u objavili pjesmu naslova “Some People Know All Too Well How Bad Liquorice, Or Any Candy For That Matter, Can Taste When Having Laid Out In The Sun Too Long – And I Think I Just Ate Too Much” koja se, osim imenom, baš ničim posebno ne ističe. Ne samo u katalogu benda, nego i inače.
Ni Beatlesi nisu odoljeli dugačkim i začudnim naslovima, a pjesma s najduljim naslovom u njihovom katalogu je “Everybody’s Got Something To Hide Except For Me And My Monkey”. Pearl Jam je objavio prekrasnu “Elderly Woman Behind the Counter in a Small Town” koja zaista govori o starijoj ženi iza tezge u malome gradu, a NOFX nisu štedjeli slova na imenu “We Threw Gasoline On The Fire And Now We Have Stumps For Arms And No Eyebrows”.
Ovi glazbenici su briljirali s jednom, dvije ili nekoliko pjesama s dugim naslovima u karijeri, ali nekima je takav način imenovanja postao zaštitni znak. Posebno se voli raspištoljiti sjajni američki trubadur Sufjan Stevens koji je još davno najavljivao da će snimiti po jedan album za svaku američku saveznu državu, ali je, za sada, odustao nakon dvije. Na divnom albumu “Illiinois”, primjerice, možete pronaći bisere kao što su “The Black Hawk War, or, How to Demolish an Entire Civilization and Still Feel Good About Yourself in the Morning, or, We Apologize for the Inconvenience but You’re Going to Have to Leave Now, or, ‘I Have Fought the Big Knives and Will Continue to Fight Them Until They Are Off Our Lands!'” ili “They Are Night Zombies!! They Are Neighbors!! They Have Come Back from the Dead!! Ahhhh!”, a koje fanovi onda uglavnom znaju po prvim riječima jer je malo nezgodno svaki put navoditi čitavo ime pjesme.
Po dugim i blesavim naslovima pjesama, iako ne toliko dugim kao u Sufjana, poznat i emo bend Fall Out Boy koji kao od šale izbacuju “I’ve Got a Dark Alley and a Bad Idea That Says You Should Shut Your Mouth (Summer Song)” ili “I Slept with Someone in Fall Out Boy and All I Got Was This Stupid Song Written About Me”, ali imena tog tipa su ionako bila popriličan trend početkom dvijetisućitih, samo je bilo važno tko će smisliti luđe i originalnije.
Isto je tako u današnje vrijeme trend pjesme imenovati – neizgovorim simbolima. Justin Vernon tj. Bon Iver je na posljednjem albumu “22, A Million” imao pjesme “715 – CR∑∑KS”, “666 ʇ” i “10 d E A T h b R E a s T ⚄”, a kod nas se sličnim postupkom poslužila Ivana Picek, koja u posljednje vrijeme glazbu stvara pod umjetničkim imenom Pi, koja je na svojem albumu “☠ (časna lubanjska)” imala i “☽○─⟠▷ (El Anor)” te “暗い森 (mračna šuma)”, ali ona je barem stavila i ‘obično’ ime pjesme u zagrade pa tako olakšala komunikaciju slušateljima.
Upravo je o komunikaciji i riječ. Lako je moguće da se glazbenici koji svojim pjesmama daju neobična ili teško izgovoriva imena na neki način, možda i ne sasvim svjesno, bore protiv suvremenih načina konzumiranja glazbe u kojima nije važno kako se pjesma zove jer će je većina ionako znati kao prvu, treću ili sedmu na albumu ili, još vjerojatnije, neće ni poslušati album već će je znati po spotu koji su vrtjeli na Youtubeu. Pa kad je situacija već takva da imena pjesama većini znače vrlo malo ili ne znače ništa, zašto se ne bismo malo poigrali?
U jednadžbu bi se svakako trebalo ubaciti i kreiranje vlastitog imidža, želju da se bude u trendu ili, još bolje, da se bude predvodnikom nekog trenda, ali i pretencioznost koju je Father John Misty kod samoga sebe precizno detektirao. Uzme li se sve u obzir, uvijek će biti onih koji će na ovakva imena pjesama samo odmahnuti rukom i radije se prikloniti starim, konzervativnim imenima pjesama koja su sastavljena samo od riječi koje su pak sastavljene od slova. I to ne od previše njih.
