Svakog je dana pijan taj stari Sebastijan
Na mansardi on vlažnoj živi i samo krevet ima
I jedan stari sanduk i jednu sliku prašnu
I štap od crnog drva, na vrhu kuglu glatku
Uvijek je pomno odjeven, uvijek svježe brijan
U džepu ima rubac, pod vratom plavu mašnu
Svakoga dana dođe on tako oko devet
U zabitu kavanu i sjedi u svome uglu
Za jednim malim stolom do zadimljenog bara
Sapćući tiho: Klara, Klara, moja Klara
Sluša kako žice trepere i kako plače, plače
Iz violine nešto i kako pjeva Tanja
I traži uvijek iste tri pjesme sjetne stare
I nemarno po stolu zgužvane baca pare
I zatim stegne čašu u ruci malo jače
Konobar samo staklo sa stola pred njim sklanja
Dugačak račun piše i pomalao ga vara
A Sebastijan žuri i oči mu se žare
Svakog se jutra vraća polako Sebastijan
Uđe u kuću tiho jer zna on da se ljube
U hodniku i nikad ne pali tamo lampu
Na uglu uvijek kupi duhana i dnevnu stampu
I uspinje se vrlo polako uza stube
I dođe tiho gore pred svoja vrata stara
Lagano on ih laktom gurne pospan pijan
Sapćući tiho: Klara, Klara… moja Klara
– Ispravi tekst –
