Ibrica Jusić – Mačka

774

U gradu, nije važno ime
u praznoj sobi, kaže priča
i usred ljeta, usred zime
ja vidim tužnoga mladića

On živi sam i ko zanesen
u svom svijetu od papira
a vani sunce, kiša, jesen
a vani vergl nešto svira

No jednog dana šum kraj vrata
to netko neznan ući želi
u njegov život, poput tâta
da njegovu samoću dijeli
A vani zima, vani sniježi
i pored praga mačka leži
on pruža ruke, kô da sanja
a vani zora – svjetlost danja

Muziku podržava

No, u tom času, u tom trenu
pred sobom vidje nagu ženu
i on joj reče: budi moja
a ona kaže: ja sam tvoja

I sve što ima mladić skupi
i stavi trgovcu na vagu
da prstenje od zlata kupi
i haljinu za svoju dragu

Da, zlato želi, al ne haje
za skromnu halju što joj daje
i tužni mladić svako veče
u novu krađu opet kreće

Jer, on je želi, on je ljubi
i volio bi da je mazi
a zna da svoju ljubav gubi
bez darova i ruku praznih

I riješi sada, još ove noći
u zadnju krađu on će poći
i u zoru se mladić vrati
da strašnim novcem ljubav plati

I donese joj dragi kamen
u svijetu najveći od sviju
u kom se, kao jedan plamen
sve vatre ovog svijeta kriju

I vidje – žena ruke pruža
i ljubi kamen kao muža
i kao što njega nikad nije
uz tijelo hladan kamen grije

I dok se njemu lice grči
u sobu uđe miš i trči
i kao mačka skoči žena
na plen se baci istog trena

I stiže ga, a njeni zubi
već traže meso koje peče
i ženi koju mladić ljubi
sa kuta usne krv poteče

U strahu mladić oči sklopi
te strašne slike neka odu
on vidje lađu što se topi
i svoju ljubav na tom brodu

A kada opet nađe snage
on digne vjeđe – žene nema
i tada mjesto svoje drage
on vidje mačku kako drijema

Kroz prozor uđe svjetlost danja
on pruža ruke, kô da sanja
sad opet samo mačku ima
a vani studen, snijeg i zima

Ispravi tekst

0 Shares
Muziku podržava