Ian Person nedavno je izdao album prvijenac “Exit: Highway Of Light”, iako je u glazbenom svijetu prisutan već nekoliko dekada svirajući, između ostalog, u dva odlična benda – Union Carbide Productions i The Soundtrack of Our Lives. Što radi i čime se zabavlja Ian nam je rekao tik prije svojeg nastupa na promociji spomenutog albuma u göteborgškom Pusterviku.

Budući da dolazim iz Hrvatske, jesi li ikada bio kod nas?

Bio sam, kako ne bi bio. Baš sam prije par godina bio na ljetovanju u jednom malo mjestašcu Pisak, to je nešto malo južnije od Splita. Bile su ukupno tri obitelji, bilo nam je zabavno, idealno za djecu.

Muziku podržava

U svojoj dosadašnjoj karijeri svirao si u dva odlična rock benda, Union Carbide Productions i The Soundtrack of Our Lives. Sada kada ih više nema, što misliš o njima? Jesu li možda mogli postići više od onoga što su postigli?

Union Carbide Productions je nastao kad se grupa mladića našla na jednom mjestu i željela je izraziti svoj mladenački bunt. To nije bio bend koji se mogao dalje razvijati kao što se s vremenom razvijao The Soundtrack of Our Lives, iako je taj treći album, kad sam im se i ja pridružio, možda i zvučao drugačije, bliže zvuku The Soundtrack of Our Livesa. Svi koji su željeli slušati Union Carbide Production htjeli su slušati Union Carbide Production baš takav kakav je i bio – žestok, prljav i beskompromisan.

S The Soundtrack of Our Lives smo mogli nastaviti, svirati unedogled, ali nam je trebala mala pauza, da malo odmorimo od svega, posebno od turneja. Uvijek kada bi bili na odmoru, dolazili su nam pozivi za koncerte i mi ih nismo mogli odbijati, tako da je u konačnici najbolje bilo da stavimo ‘ključ u bravu’. Svi smo imali hrpetinu projekata sa strane na koje se nismo mogli fokusirati pa je sve došlo logično i samo po sebi. Možda se jednog dana ponovno okupimo, ali sumnjam. Nemoj misliti da smo se posvađali ili nešto, jednostavno smo svi zajedno večerali i dogovorili se da je tako najbolje. Da ćemo otići na posljednju turneju i potom zaključiti tu priču.

Jedno vrijeme vam se sve lijepo slagalo, izgledalo je da kao da bi The Soundtrack of Our Lives mogao postati jako veliki švedski bend. “Behind the Music” je dobivao odlične kritike, potom je došao singl “Bigtime” koji je imao odličnu prođu, svirali ste s rock velikanima kao što je Oasis… Što je trebalo za taj dodatni iskorak?

Ne znam, očito je da se sve treba posložiti do najsitnijeg detalja. Prije “Behind the Music” nas nitko nije htio, ovdje u Švedskoj diskografi nisu htjeli čuti za nas, bili smo stvarno na dnu. Općenito na domaćem terenu nismo dobro prolazili, kritičari nas nisu baš mazili, uvijek smo dobivali osrednje ocjene za ono što radimo, pa smo zato otišli u Englesku i tamo su nas zavoljeli i odmah su se prema nama postavili kao da smo ogromne zvijezde.

Da, Englezi često znaju ‘hajpati’ bendove, pa se onda brzo ispostavi da mnogi i nisu nešto…

Nama se sve lijepo posložilo jer su nam se otvorila mnoga vrata. Imali smo odličnog diskografa i tim ljudi koji je radio s nama pa smo tako išli na turneje s Plantom, The Black Crowes, Oasisom… Imali smo i nominacije za Grammy… Jednostavno se trebalo još nešto dogoditi i onda bi valjda to bilo to. Uvijek smo bili jako blizu, ali nam se nikada nije do kraja posložilo da budemo jedni od najvećih. U svakom slučaju, bilo nam je odlično i za ničim ne žalimo.

Znamo da su Gallagheri svojeglavi, pa kako je bilo s njima na turneji? Imaš li kakvu zgodnu anegdotu?

O, da, ludi su oni, ali mi smo u to vrijeme bili još i luđi, teško tko nas je mogao ukrotiti! (smijeh) Zato smo im se i sviđali toliko, jer smo im pokazali kako se partija na švedski način. Nakon nastupa u Torontu napravili smo afterparty. Ebbot je pronašao nekakvo fluorescentno Elvisovo odijelo i onda je počela jedna hedonistička zabava… Uh, još uvijek imam te slike u glavi… Stvarno je bilo lijepo s njima, tu nema nikakve dvojbe i drago mi je da smo još uvijek u kontaktu.

Sad si konačno započeo samostalnu karijeru. Koja je razlika između situacije kada sve radiš sam i kada si član benda?

U nekom pogledu sve je isto, ali opet nije. Ovako samostalno se ne moram svađati s ostatkom benda da proguram svoje ideje. Mislim da pišem podjednak broj pjesama kao i prije, ali tada je u bendu bilo pregršt odličnih kompozitora pa se bilo teže istaknuti. Sad zna biti pomalo zajebano kada moram sam odlučiti što i kako, koje pjesme da odaberem. Tu ne mislim samo na glazbeni dio, sad moram sam odlučiti tko će mi biti menadžer, kada ću na turneju, s kim ću na turneju… Moram i puno više pjevati nego prije, ali sve je to super i fino se zabavljam.

Tvoj album prvijenac je najavljen još u 2015., a tek je nedavno izašao. Što se dogodilo? Zbog čega je došlo do tolikog kašnjenja?

Nismo se obogatili s TSOOL pa sam morao raditi i druge stvari, uključiti se u druge projekte, zbog čega je taj album uvijek bio na čekanju. Radio sam mnogo stvari za televiziju, kazalište, filmsku glazbu, snimao sam album Jerryju Williamsu koji je pravi rock star… Samo snimanje je prošlo vrlo brzo, ali sve stvari koje su povezane s tim su odužile sam proces.

Za “Yo-Yo” si napravio spot, kako će dalje teći promocija albuma?

Sad je tu “Whatever It Takes”, a uskoro bi kao singl mogli izdati naslovnu pjesmu albuma “Highway Of Light”. Nakon ljeta mi je plan izdati novi EP, na njemu bi bilo pet pjesama i onda bi jedna od njih trebala biti sljedeći singl.

Koliko su danas bitni singlovi i videospotovi?

Moja djeca gledaju YouTube cijelo vrijeme. Ako želiš pristupiti mlađoj publici, moraš raditi takve stvari. Kad sam ja bio mlad, gledao sam MTV i bilo mi je super, tako da mislim da se to i dalje mora raditi jer mladi danas na taj način konzumiraju glazbu. Ljudi jednostavno više ne slušaju albume, već samo singlove i raznorazne playliste, s time se moramo pomiriti.

Znači, bez društvenih mreža si danas nitko i ništa?

Nažalost da, moram biti nadohvat svakome, danas se tako jednostavno komunicira. Ne mogu reći da mi je drago zbog toga, više bih volio da sve bude romantično kao kad sam ja bio mali. Tada nam bendovi nisu bili nadohvat ruke i nismo znali gdje se nalaze u svakoj sekundi, već je postojala neka mističnost oko bendova, morali su se čitati različiti fanzini kako bi na slikama mogao proučavati kakvu gitaru ili bas netko svira… Danas svi žele biti popularni i vidljivi, što razumijem, ali mi je to otužno.

Još od vremena ABBA-e, švedska glazba uvijek ima odlične glazbenike. Možeš li nam odati tajnu zašto?

Mladima se omogućuje besplatna glazbena škola. Ako želiš naučiti neki instrument, samo trebaš izraziti želju i besplatno možeš učiti svirati taj instrument. Čak ne moraš ni kupovati svoju npr. gitaru, možeš je posuditi na osam godina i rokati na njoj. Nekad si s lakoćom mogao i dobiti mjesto za probe, ljudima se čak i plaćalo da daju prostore mladim ljudima i njihovim bendovima. Kada spojiš to s dugim, mračnim i dosadnim zimama, kada sunce vidimo možda na svega par sati, to je sve jako logično.

Da, meni je trenutno malo čudno u Švedskoj kada vidim svega par sati noćnog mraka (smijeh)

Točno, sad si zamisli da je obratno, nemaš jednostavno što drugo raditi. Noći su baš jako mračne, a kako ideš dalje prema sjeveru, situacija je još i gora.

Danas ćeš svirati s dva druga momka iz Göteborga. Jesi li ih do sad imao prilike vidjeti i čuti? Što misliš o njima?

Dečki su odlični. Valtera do sada nisam znao, a Viktora znam jer je do sada svirao u mnogim bendovima. Vrlo je zanimljiv, ima dobar vokal, on je više kao Nick Drake. Bit će vrlo zanimljivo, siguran sam u to!

Göteborg je tvoj grad, grad u kojem si rođen i živiš. Kad bi njega maknuli, gdje najradije sviraš? Gdje su najluđi fanovi?

Kada su The Soundtrack of Our Lives svirali, onda su uvijek odlični koncerti bili u New Yorku, Chicagu i Los Angelesu, ali najluđe provode smo imali ovdje u Švedskoj, jedno malo mjestašce otprilike stotinjak kilometara od Göteborga sa 150 stanovnika, ali je uvijek bio raspašoj. Svaki put su se svi stolovi porazbijali, ljudi su se napili, a kako je taj restoran uz more, tako su i svi na kraju završili u vodi.

Ako bi mogao promijeniti jednu stvar u svojoj karijeri, koja bi to bila? Žališ li uopće za nečim?

Ne žalim ni za čim, što je bilo, tako je i trebalo biti. I sada da želim, opet to ne bih mogao promijeniti. S The Soundtrack of Our Lives, bendom u kojem sam svirao najduže, napravili  smo sve što smo mogli.

Koje hobije imaš van glazbe? Naši prijatelji ovdje iz Švedske vole ribolov i uređivanje kuće, jesi li i ti takav?

Nogomet – moj klub je IFK Göteborg (pokazuje tetovažu). Nekad sam skejtao i snowbordao, ali to je sad iza mene jer me tijelo već ne služi kao nekad. Uskoro idem i na operaciju koljena, tako to dođe s vremenom. Uživam kuhajući, to me opušta.

Živimo u vremenu reuniona. Kolike su šanse ponovno vidjeti neko zajedničko okupljanje i možda turneje The Soundtrack of Our Lives i Union Carbide Productiona?

Union Carbide Production je imao par gaža ovog ljeta u izvornoj postavi, a mene nije bilo u tim kombinacijama. Za The Soundtrack of Our Lives sumnjam kako sada stvari stoje. Svi se bave svojim stvarima, bilo bi teško ponovno nas okupiti na jednom mjestu.

Imaš li kakvu poruku ili info koje se nismo dotakli u intervjuu?

Dovedite me u Hrvatsku, baš bih se rado vratio i svirao kod vas!

Muziku podržava
Stisni