Jedan od najnetipičnijih bendova na današnjoj sceni je brightonska škvadra The Go! Team, koja pomiče sve razumne granice u miješanju različitih glazbenih žanrova. Tipizirati njihovu glazbu u određeni glazbeni stil nemoguća je misija jer su uklopili dance, filmsku glazbu, hip-hop, rock, funk i tko još zna što sve, uz vrlo zarazne pop melodije koje navode na neprestanu čagicu na plesnom podiju uz brdo cheerleaderica uz sebe. Kako im onda možeš odoljeti…
Dosad su izdali dva albuma. Prvi od njih, “Thunder, Lightning, Strike“, dočekan je s velikim pozitivnim odjekom u kritičarskim redovima pa je bend zasluženo bio promoviran u jednu od najjačih i najinovativnijih mladih snaga iz Britanije, a s drugim, “Proof of Youth“, potvrdili su taj status, makar album nije u tolikoj mjeri hitoidan kao prvijenac, ali i na njemu pršte unikatne melodije ove šestorke.
Kako ćemo ih uskoro ugostiti na jarunskoj fešti Vip INmusica početkom lipnja, krajnje je vrijeme da vas ukratko upoznamo s njima putem intervjua koji je vođen s njihovim idejnim začetnikom Ianom Partonom , koji je jako pričljiv i zabavan pa evo njegovih odgovora…
Za par tjedana ćete nastupati na Vip INmusic festivalu u Zagrebu, pretpostavljam da će ti to biti prvi posjet Hrvatskoj…
Zapravo i ne znam ništa o Hrvatskoj. Nešto nam je menadžment govorio, ali to je to što znam, nikad nisam bio tamo. Iskreno ne znam što da očekujem. Svugdje kud idemo, bilo da je to Japan, Kina, Meksiko, Island i gdje već, publika nas s oduševljenjem prihvati pa tako vjerujem da će biti i u Zagrebu. 
Ima nešto univerzalno u glazbi kada ju možeš slušati u bilo kojem trenutku, kada šećeš ulicom ili voziš se autom, glazbu smatram kao soundtrack života. Tako se nadam da će nas i kod vas lijepo primiti.
Dao si ime bendu po ekipi koja čisti avionske nesreće. Nije li to malo čudna i morbidna metafora za tako lijepu i prpošnu glazbu koju The Go! Team stvara?
Zasigurno je malo čudno, ali taj naziv ima neku posebnu energiju, a zvuči i vrlo lijepo. Htio sam da ime benda donese neku posebnu energiju, slično osjećaju kao kada se spasiš od avionske nesreće, preplave te emocije, a baš sam taj trenutak radosti želio posebno zabilježiti.
Da li si ikada ozbiljno razmišljao kako bi definirao svoju glazbu, u koji žanr bi to spadalo i koji su slični bendovi The Go! Teamu? Oba albuma su opisani kao nešto odlično i teško za smjestiti u neku ladicu te vas nismo nikad uspjeli usporediti s nekim bendom. Možeš li našoj publici malo predstaviti The Go! Team?
I ja se također tu jako dvoumim kuda bih nas smjestio, jednostavno mi nedostaju prave riječi da nas opišem. Kada sam započeo s bendom, htio sam da zvučimo trashy i glasno, spajajući razne stvari. Posebno su mi se sviđale bučne gitare pomiješane sa jednostavnim zvukovima iz npr. Charliea Browna ili nekih drugih dječjih crtića, a to je poseban izazov pomiješati zajedno jer vrlo je šaroliko, raznoliko i sjebano…
Čitajući tvoje intervjue, često nailazimo na spomen Sonic Youtha kao glavnu inspiraciju i uzore. Da li vidiš The Go! Team tako utjecajne i dugotrajajuće kao što su i oni? Imaš li još koje druge uzore?
Nikad ne znaš kako će sve to biti za nekoliko godina jer danas mnogi bendovi kopiraju neke stare, točno znaš što uzimaju od koga, kao da imaju iznad glave natpis ‘mi volimo The Doors ili Gang of Four ili već nekog’. Za nas je referentna točka Public Enemy, a na to dodajemo sirene, razne zvukove i slično pa se dobije dojam neke ratničke atmosfere, od ostalih uzora izdvojio bih Jayne Mansfield zbog aranžmana, a zatim i niz filmova slabe produkcije…
2004. je za vas bila godina proboja. Kako si se osjećao kada si shvatio da si konačno uspio nakon toliko godina i godina truda?
Koliko smo brzo uspjeli, toliko nam sada ide slabije (smijeh)… To je tako kada se odmah stvori velika frka oko vas. Danas se glazbena industrija razvija mnogo brže nego prije, pa stalno trebaš donositi neke nove ideje, a ja se to trudim raditi, gledati unaprijed s nečim što još dosad nije napravljeno. Nakon četiri godine što smo na sceni, i dalje nema nikog tko nalikuje na nas, makar je u međuvremenu nastalo mnogo indie bendova.
Što misliš danas, nekoliko godina kasnije, o prvijencu “Thunder, Lightning, Strike“? Da li bi što mijenjao na njemu?
Pa u principu, ne bih ništa previše mijenjao jer sam baš i htio da zvuči tako trashy i kao da dolazi iz podruma, a to najviše primjećujem kada sam u nekom klubu, makar bi mnogi ljudi podosta tog mijenjali. Taj album zvuči kao da je napravljen u spavaćoj sobi što ga čini posebno uzbudljivim, zanimljivim i emotivnim, meni je taj zvuk vrlo drag.
Da li je bilo teško raditi na drugom album nakon što je prvijenac bio toliko hvaljen ili je to donijelo posebne motive i snagu?
Raditi glazbu je uvijek teško i ako netko kaže da je lagano, onda laže jer je uvijek teško skladati pjesme. Napraviti lošu pjesmu je lagano. Ja pokušavam istovremeno raditi mnoge stvari, da bude zarazno, eksperimentalno, plesno, ali ujedno ne i prepiše popično.
Ništa ne može biti dobro kao prvo, pa sam zato i očekivao nešto slabiju reakciju na drugi album jer sve što radiš prvi put zvuči vrlo uzbuđujuće i novo, publika ga bolje prihvati, dok drugi album prihvate kao nešto posve normalno i očekivano.
“Proof of Youth” je izdan u jesen prošle godine i njime ste pokazali da niste bend sa samo jednim dobrim albumom…
Mnogo ljudi se ne slaže s tom tvrdnjom, mnogi kažu da smo reciklirali ideje s prve ploče, dok meni ipak zvuči vrlo originalno jer nema sličnog benda poput The Go! Teama, a to za mene znači dobar posao, da je misija uspjela. I na “Proof of Youth” smo koristili različite ideje, miješali sve i svašta, baš iz tog razloga da ponovno dobijemo poseban zvuk, a nadam se da smo u tome i uspjeli.
U pjesmama The Go! Teama je mnoštvo bubnjeva, truba, benđoa, harmonika… Kako se odlučuješ kuda ćeš što smjestiti, da li je princip ‘ajmo ubacit ovaj instrument negdje’ ili ‘ovo je idealno za melodiku’?
Meni se to sve čini prirodnim odabirom, nema nekih teških previranja oko toga. Nikad nisam htio da zvučimo kao klasičan gitarski bend, posebno jer ih je previše. Ja volim toliko različitih stvari, posebno trube, pa tome nadodam razne stvari, poput harmonike, bubnjeva, teatralnih zvukova, žičanih instrumenata i benđoa pa dobijem neki country stil. S bubnjevima dobivam na širini spektra zvukova, a kako sam prirodno bubnjar, to mi se i najviše sviđa. Kada isprobavaš mnoge različite stvari, dobivaš i mnoge različite ideje.
Evo, mi ti predlažamo jedan naš instrument koji se zove tamburica da uključiš u svoje pjesme, barem za zagrebački nastup…
Kako se zove? Kako to izgleda?
Tamburica, a izgleda kao malena gitara…
(smijeh) Nešto kao ukulele, hmmm, mogli bi nešto složiti…
Jedna od najjačih strana benda je nevjerojatan osjećaj za melodiju. Što smatraš, da li je u današnje vrijeme zaboravljena melodija na uštrb različitih dodataka poput raznih beatova, škripanja, čudnih ritmova, te minimalizma? Da li postoji lijek da klupske pjesme ponovno postanu jako melodične?
Da, melodija je glavna stvar u pjesmama. Mnogo toga danas je samo copy/paste pa čudno zvuči, dok mi ipak tražimo da one budu vrlo zarazne, a to nije neka znanstvena fantastika. Melodija mi je glavni cilj i pokretač u glazbenom smislu, a do nje dolazim u svakodnevnom životu na vrlo neuobičajene načine. Meni su zapravo odlični Jesus And Mary Chain jer znaju složiti odličnu melodiju, a naknadno ju sjebu s jakim feedbackom pa to sve zvuči vrlo kaotično. To su moji uzori.
S kojim glazbenicima bi još htjeli surađivati i zašto?
Zapravo ih nije još mnogo ostalo (smijeh)… Dosad smo uspjeli surađivati s gotovo svim meni najdražim izvođačima, s barem nekim remiksevima.
Kako uspijevate prenijeti kreativni kaos iz studija u svirku uživo?
Ima nas puno i svaki svira svoj instrument, ali se često znamo i izmjenjivati na njima, da atmosfera bude na nivou pa tako na primjer jedan čas sviram bubnjeve, dok u drugom skočim na gitaru, a u trećem na miksetu. Nemamo orkestar koji nam svira sampleove, zvučimo vrlo kaotično.
Da li se pjesme mnogo razlikuju u odnosu na studio?
Da, različiti su to procesi. Na koncertima mnogo radimo na vizualnom dijelu, a orijentirani smo više gitarskom i bubnjarskom zvuku, više smo kao klasičan trasherski gitarski bend s mnogo skakanja po pozornici.
Da li više voliš solo-nastupe benda ili one festivalske kakav vas i očekuje u Zagrebu?
Više volim kada znam da je publika došla na koncert samo radi nas, jer sam onda siguran da će biti vrlo kaotično, s mnogo plesanja, znojenja i uživanja.
Da li ti je drago kad čuješ neku svoju skladbu u filmu, seriji ili igrici?
Da, drago mi je. U mnogo filmova se nalaze naše pjesme, makar oni i nisu neke kvalitete, ali to mi ne smeta previše, jer je naša glazba vrlo luda i vizualna. Uvijek si vizualno zamislim svaku pjesmu dok ju skladam, pa je vjerojatno normalno da se poslije one i nađu u nekim TV showovima.
Što misliš o današnjoj britanskoj mainstream glazbi gdje prevladavaju mladi bendovi s klincima koji niti ne znaju držati gitaru u rukama, a kamoli svirati?
(smijeh) Istina, previše je klinaca za gitarama, bez imalo originalnosti, već se samo međusobno kopiraju. Osim što svi zvuče jednako, počeli su mi i izgledati isto. Za to je jedan od glavnih krivaca NME koji protežira takve bendove. Ja jednostavno ignoriram takve stvari.
Mi smo internet glazbeni magazin pa me zanima tvoje mišljenje o internetu?
Hm, da, to je malo komplicirano za objasniti jer je internet nešto najbolje, ali i najgore što se moglo dogoditi. Za glazbenike nije dobro jer ne možemo u tolikoj mjeri prodati svoj rad kao nekad prije zbog ilegalnog downloada, treba jednostavno plaćati download. Cijeli diskografski posao se mijenja; vidjet ćemo kako će to biti za nekoliko godina.
Pa sve je ipak u principu u odličnim live showovima, tko nema dobre koncerte neće moći zaraditi…
Da, sve je u koncertima, sviramo cijelo vrijeme jer tako preživljavamo, ali i to ne može netko kontrolirati cijelo vrijeme.
Da li imaš još uvijek dosta pjesama i sampleova na svom starom Attariu za nove albume The Go! Teama ili imaš možda neke drugačije planove za budućnost, možda producirati Britney Spears, promijeniti glazbeni žanr ili postati soloizvođač?
(smijeh) Ja si uvijek postavljam neke nove ciljeve i radim na tome da ih i ostvarim. Uvijek sam u potrazi za novim stvarima, za novim idejama pa tako i novim sampleovima, ali ne znam kada ćemo imati dosta materijala za novu ploču. Produciranje albuma mi je jako zanimljivo, ali, naravno, ne ovakvih albuma kakve izdaje Britney.
Poznato je da si donirao pjesmu u humanitarne svrhe, za zakladu Warchild. Koliko tebi osobno to znači? Da li poznate face mogu utjecati na rastuće probleme u svijetu i pozvati ljude na pomoć?
Da, osim Warchielda, pomogli smo u još nekoliko humanitarnih akcija. To ja gledam s pozitivne strane, jer ljudi tada lakše shvate kakvi nas problemi okružuju te počnu razmišljati o njima. Osobno, meni je drago kad mogu pomoći, ali ne volim se previše hvaliti zbog toga.
Koji novi bend bi preporučio našim čitateljima?
Meni su odlični Deerhoof.
I za kraj, kako vidiš The Go! Team za 10 godina?
Uuu, 10 godina je dugi period, ne znam niti kako će sutra biti, a kamoli da li ćemo još potrajati toliko dugo…
